Reciklaža stakla i starih prozora bi mogla da posluži građevinarstvu
U trenutku kada građevinski sektor sve više teži održivim rješenjima, istraživači iz Minhena razvili su inovativan pristup koji bi mogao značajno da promijeni način na koji se tretira otpadno staklo.
Njihova metoda omogućava da se stare prozorske površine ponovo koriste bez potrebe za energetski zahtjevnim procesom topljenja, što predstavlja veliki iskorak u smanjenju emisije ugljen-dioksida i očuvanju sirovina.
Tim sa Minhenskog fakulteta primenjenih nauka je osmislio način kako da se pouzdano procijeni da li već korišćeno ravno staklo ispunjava tehničke zahtjeve za ugradnju u nove prozorske sisteme.
Ova ideja zasniva se na detaljnoj analizi optičkih i mehaničkih svojstava materijala, čime se otvara mogućnost njegove direktne ponovne upotrebe.
Ogroman potencijal u otpadu
Prema procenama stručnjaka, u Nemačkoj se bliži zamena čak 150 miliona zastarelih prozora sa neobloženim izolacionim staklom. Takva situacija može generisati stotine hiljada tona otpada godišnje.
Upravo tu istraživači vide priliku - umesto da se staklo pretvara u proizvode niže vrednosti poput flaša, staklene vune ili agregata za nasipanje puteva, ono bi moglo da se vrati u svoju prvobitnu funkciju.
Procene pokazuju da bi primena ovog pristupa omogućila ponovno korišćenje i do 220.000 tona stakla godišnje, što odgovara količini od oko 11.000 kamiona. Cilj projekta je, kako navodi profesor Martien Teič, zatvaranje materijalnog ciklusa i smanjenje otpada na minimum.
Ključna prepreka je nedostatak standarda
Jedan od glavnih razloga zbog kojih se staro staklo do sada nije koristilo u novim prozorima jeste nepostojanje jasnih kriterijuma za procenu njegovog kvaliteta. Industrija zahteva pouzdane i proverene materijale, a do sada nije postojao metod koji bi mogao precizno da utvrdi tehničke karakteristike već upotrebljenog stakla.
Kako bi riješili ovaj problem, istraživači su sproveli opsežna ispitivanja na stotinama uzoraka. Projekat je vodio Sebastijan Vernli koji je sa timom analizirao kako vizuelni nedostaci utiču na čvrstinu materijala.
Inovativna metoda ispitivanja starog stakla
U okviru istraživanja, svaki uzorak stakla postavljen je na tamnu podlogu i osvijetljen kako bi se jasno uočila površinska oštećenja, poput ogrebotina.
Pored toga, sprovedeni su i testovi savijanja, tokom kojih je mjeren otpor materijala na opterećenje sve do tačke pucanja.
Rezultati su pokazali jasnu povezanost između kvaliteta površine i mehaničke otpornosti. Staklo sa manjim brojem oštećenja pokazalo je znatno veću izdržljivost. Ova veza potvrđena je kao statistički značajna i važi podjednako za novo i za već korišćeno staklo.
Korak ka industrijskoj primjeni
Na osnovu ovih nalaza razvijen je novi koncept kontrole kvaliteta koji ne zahteva uništavanje materijala. Umjesto toga, dovoljno je detaljno analizirati površinu stakla kako bi se procijenila njegova nosivost i pogodnost za ponovnu upotrebu.
Istraživači sada rade na automatizaciji procesa, uključujući razvoj sistema za skeniranje koji bi mogao da mapira površinu stakla i klasifikuje oštećenja. Time bi se omogućila primjena ove tehnologije u industrijskim uslovima.
U narednoj fazi planirano je i dokazivanje ekonomske isplativosti ovakvog pristupa. Prema zaključcima istraživačkog tima, tehnička izvodljivost nije sporna, dok će najveći izazov biti integracija ove metode u masovnu proizvodnju prozora.
(EUpravo zato/Gradjevinarstvo)