Nastali su pored vode, bogatili se zahvaljujući trgovini i ponovo podizali poslije ratova. Tajna opstanka nekih od najstarijih gradova na svijetu i dalje fascinira istoričare.
Teško je sa sigurnošću utvrditi koji je najstariji grad na svijetu u kojem ljudi i danas žive. Odgovor zavisi od toga kako definišemo grad i kakve dokaze imamo o kontinuitetu naseljenosti.
Neka naselja imaju tragove ljudskog života stare više od 10.000 godina, ali u svojim najranijim fazama nisu nužno imala karakteristike koje danas povezujemo sa gradom - stalno stanovništvo, društvenu organizaciju, verske ili političke institucije, utvrđenja i infrastrukturu.
Jerihon, Biblos i Damask redovno se navode među najstarijim naseljenim gradovima na svijetu. Na sličnim listama nalaze se i Alep, Atina, Plovdiv i drugi drevni gradovi, ali redosljed zavisi od kriterijuma koji se primjenjuju.
Ovi gradovi predstavljaju svojevrsne muzeje čovječanstva na otvorenom. U njihovim arheološkim slojevima može da se prati razvoj stalnih naselja, poljoprivrede, trgovine, arhitekture i verskih vjerovanja tokom više hiljada godina.
Zašto su prvi gradovi nastajali pored vode?
Voda je bila jedan od osnovnih uslova za nastanak i opstanak ranih naselja. Izvori, rijeke i plodne doline obezbjeđivali su stanovnicima pijaću vodu i mogućnost obrađivanja zemlje.
Vremenom su građeni bunari, kanali za navodnjavanje i cisterne za prikupljanje kišnice. Stabilna proizvodnja hrane omogućila je rast stanovništva i stvaranje sve organizovanijih zajednica.
Veliki značaj imali su i religija i trgovina. U središtima gradova najčešće su podizani hramovi, svetilišta ili palate, dok je položaj uz trgovačke puteve podsticao razmjenu hrane, drveta, tekstila, alata i metala.
Trgovina je doprinijela razvoju zanatstva, administracije, poreskih sistema i pisma.
Jerihon - naselje koje je promijenilo istoriju civilizacije
Jerihon se nalazi na Zapadnoj obali, u blizini rijeke Jordan, u oazi koja leži znatno ispod nivoa mora. Arheološko nalazište Tel es-Sultan, nedaleko od današnjeg grada, sadrži tragove ljudske aktivnosti koji sežu sve do devetog milenijuma prije nove ere.
Već u tom periodu na ovom mjestu postojalo je veliko i stalno naselje, sa monumentalnim građevinama, odbrambenim zidom i kamenom kulom. Ove strukture pokazuju da su stanovnici veoma rano u ljudskoj istoriji dostigli visok nivo društvene organizacije.
Kuće iz najranijih faza bile su kružne i građene od ćerpiča. U kasnijim periodima pojavile su se pravougaone građevine, omalterisani podovi, javni prostori, kao i dokazi o poljoprivredi, tkanju i trgovini.
Jerihon je poznat i po takozvanim "omalterisanim lobanjama". Preminuli su često sahranjivani ispod podova kuća, dok su lobanje odvajane od tijela i oblikovane gipsom. Arheolozi ovu praksu povezuju sa kultom predaka i vjerovanjima neolitskih zajednica.
Istorija grada obuhvata periode razvoja, razaranja, napuštanja i ponovne izgradnje. Zbog toga izraz "najstariji grad koji je neprekidno naseljen" treba koristiti oprezno. Jerihon je nesumnjivo jedno od najranijih urbanih naselja, ali arheološki nalazi pokazuju da je tokom njegove istorije bilo i prekida u naseljenosti.
Biblijska priča o Izraelcima koji su srušili zidine Jerihona obilazeći grad i duvajući u trube dio je vjerske tradicije. Arheologija nije definitivno potvrdila ovaj događaj u obliku i vremenu u kojem je opisan u Bibliji.
Biblos - grad koji je povezao trgovinu i pismo
Biblos se nalazi na obali Libana, oko 40 kilometara severno od Bejruta. Arheološki nalazi pokazuju da je ovo područje pre oko 8.000 godina naseljavala zajednica ribara.
Tokom vekova naselje je izraslo u jedan od najznačajnijih feničanskih gradova. Položaj na obali i blizina pomorskih puteva pretvorili su ga u moćno trgovačko središte.
Biblos je uspostavio bliske veze sa drevnim Egiptom, kome je izvozio kedrovo drvo i druge proizvode. Iz Egipta je uvožen papirus, materijal na kojem su pisani dokumenti i tekstovi.
Grad je povezan i sa istorijom i širenjem feničanskog alfabeta, jednog od sistema pisanja koji je snažno uticao na kasnije alfabete širom Mediterana.
U Biblosu su sačuvani ostaci drevnih hramova, rimskih puteva, vizantijskih građevina, krstaškog zamka i četvrti iz srednjovjekovnog i osmanskog perioda. UNESCO opisuje grad kao svjedočanstvo dugog procesa gradnje i razvoja, od ranog naselja do modernog grada.
Damask - prijestonica carstava i kultura
Damask, današnja prijestonica Sirije, nalazi se uz reku Baradu, u podnožju planinskog lanca Antiliban. Grad se razvijao zahvaljujući vodi, plodnom zemljištu i položaju na putevima koji su povezivali Mesopotamiju, Mediteran, Anadoliju i Arabijsko poluostrvo.
Tragovi veoma ranih naselja pronađeni su u širem području Damaska, ali UNESCO nastanak grada kao urbanog centra datira u treći milenijum prije nove ere. Zbog toga tvrdnja da je Damask bio grad već oko 10.000. godine prije nove ere nije potvrđena.
Tokom istorije Damaskom su vladali Aramejci, Asirci, Vavilonci, Persijanci, Makedonci, Rimljani, Vizantinci i islamske dinastije.
Grad je usko povezan sa istorijom hrišćanstva. Poslije širenja islama, Damask je od 661. do 750. godine bio prijestonica Omejadskog kalifata. Iz tog perioda potiče i velika Omejadska džamija, jedan od najznačajnijih spomenika islamske arhitekture.
U njoj se nalazi svetilište za koje se prema tradiciji vjeruje da čuva relikvije Svetog Jovana Krstitelja. Građevina je podignuta na mjestu koje je tokom istorije služilo kao vjerski prostor različitim kulturama i vjerama.
Stari grad Damaska uvršten je na UNESCO listu svetske baštine 1979. godine. U njemu je sačuvano oko 125 spomenika iz različitih istorijskih perioda.
Kako su uspjeli da opstanu hiljadama godina?
Ne postoji samo jedan odgovor. Položaj u blizini vode, plodno zemljište i trgovački putevi obezbijedili su im veliki ekonomski značaj. Njihova vjerska i politička uloga činila ih je vrednim za brojne vladare koji su se smjenjivali, dok su se stanovnici neprestano prilagođavali novim vlastima, kulturama i okolnostima.
Jerihon, Biblos i Damask su gradovi u kojima slojevi istorije i danas žive zajedno sa savremenim stanovnicima. Možda se upravo u tome krije tajna njihove dugovječnosti. Bili su dovoljno važni da budu ponovo izgrađeni svaki put kada su ratovi, osvajanja ili katastrofe pokušavali da ih izbrišu.
(MONDO)