Titulu "Najinspirativnije Banjalučanke", koja je ove godine dodijeljena po prvi put, ponijela je mlada naučnica Anja Kunić.
Anja je istraživačica, edukatorka i doktorantkinja na Južnodanskom tehničkom univerzitetu u Kopenhagenu, koja se bavi algoritamskom arhitekturom i građevinom, robotskom konstrukcijom sa integracijom tehnologija industrije 4.0 i održivih životnih ciklusa materijala.
Za MONDO govori o tome kako je biti prva Banjalučanka koja služi za inspiraciju drugima, o našem gradu, njegovim ljepotama, ali i profesionalnom i ličnom uspjehu u svijetu nauke.
- Koliko Vam znači titula najinspirativnije Banjalučanke?
Osjećaj je zaista divan i ovo je stvarno jedno značajno priznanje za moj dosadašnji rad i veliki vjetar u leđa za dalje.
Za ovu divnu titulu nominovala me je moja komšinica Sandra, kojoj se zahvaljujem i pozdravljam je. Nominacija je bila jako spontana, pitali su me da li se slažem da me prijave i ja sam rekla zašto da ne, ne misleći da će nešto posebno da se desi. U Banjaluci sam se sasvim slučajno zadesila na dan proglašenja i nisam očekivala da ću na kraju biti ja ta koja je odabrana kao “najinspirativnija”.
Moram da kažem da je veče proglašenja bilo samo po sebi jako inspirativno jer smo mogli da vidimo sve bogatstvo koje Banjaluka ima i upoznamo izuzetne i snažne žene iz svijeta nauke. Činjenica da sam odabrana od strane ovako uspješnih dama mi pričinjava veliko zadovoljstvo i čast, kao i veliku odgovornost da nastavim dalje sa predanim radom i trudom.
- Ne živite ovdje trenutno, ali vjerujem da ste jako vezani za svoj (i naš) grad. Šta Vam je prva asocijacija na Banjaluku, šta Vam najviše nedostaje kada niste ovdje i o čemu pričate prijateljima koji nikad nisu bili kada Vas pitaju za Banjaluku?
Anja je rođena u Drvaru 1993. godine, Osnovnu školu "Branko Ćopić" i Gimnaziju završila je u Banjaluci, a nakon toga u Milanu je završila osnovne studije iz arhitekture.
Naš grad na Vrbasu je zaista jedno posebno mjesto sa posebnom energijom. Integracija prirode sa urbanim dijelom kao i sam naš način življenja, kvalitetno vrijeme provedeno sa porodicom i prijateljima, uživanje u ručku uz rijeku ili opuštene večernje šetnje su neke od stvari o kojima uvijek pričam mojim prijateljima po svijetu. Naravno, moja porodica i prijatelji su nešto što mi najviše nedostaje, ali kada pričamo o mentalitetu, naša društvenost, socijalizacija i prilagodljivost su nešto što mi najviše nedostaje u Danskom sistemu i društvu.
- Šta biste voljeli da se unaprijedi u gradu, a šta smatrate istinskim "banjalučkim duhom"?
Banjalučkim duhom smatram život po mjeri čovjeka, opuštenu atmosferu, topla prijateljstva, druželjubivost i gostoprimljivost, jutarnje kafe, zelene aleje, Kastel i Vrbas, istoriju i kulturu.
Ono što bih unaprijedila jesu digitalizacija, informacioni sistemi i infrastruktura koji bi olakšali i poboljšali svakodnevne aktivnosti, kao i povećala osvješćenost i edukaciju o zaštiti životne sredine kroz sve životne sfere: odlaganje otpada i reciklaža, smanjenje upotrebe automobila i povećanje upotrebe bicikala i javnog prevoza, održivo organizovanje šuma i pošumljavanja i upotreba energetski efikasnih rješenja što je i gdje je više moguće.
Takođe, ono što bih najviše voljela je da vidim početak upotrebe drveta kao konstruktivnog materijala u novim gradskim projektima.
- S obzirom da ste naučnica u oblasti koja se tradicionalno smatra “muškom” možete li nam reći da li Vam je činjenica da ste žena pomogla ili odmogla u Vašem poslu i napretku?
Ja vjerujem u to da znanje i uspjeh nemaju pol. Kroz svoj rad i napredak sustretala sam se kako sa snažnim i inteligentnim ženama, tako i muškarcima, i od svih sam pokušala da naučim najviše što mogu. S njihove strane nikada nisam osjetila ili doživjela neku vrstu manjka poštovanja, tako da se smatram srećnom što sam akademski odrastala u ovakvim okruženjima.
Žene u nauci su rjeđa pojava, jer se često smatra da porodici i nauci ne može da se posveti u isto vrijeme. Danska kao država, na primjer, raspolaže raznim fondovima i organizacijama koje finansiraju doktorske i post-doktorske studije na prestižnim univerzitetima upravo ženama, kako bi ih što više podstakli da krenu putem nauke.
- Šta smatrate svojim najvećim profesionalnim, a šta ličnim uspjehom?
Najvećim profesionalnim uspjehom smatram činjenicu da sam na pragu odbrane doktorskog rada u multidisciplinarnoj oblasti koja se još gradi i stvara i zbog toga se nalazim krugu pionira koji svojim radom pokušavaju da promijene i unaprijede jednu ovako ustaljenu i tradicionalnu industriju.
Ličnim uspjehom smatram kulturno i mentalno obogaćenje koje sam doživjela i doživljavam kroz život u dvije tako različite evropske države - južnu Italiju i sjevernu Dansku, mnogobrojna putovanja širom svijeta, mnoštvo ljudi iz različitih kultura koje sam upoznala svih ovih godina, kao i sreću da imam ovako izuzetnu porodicu i prijatelje ovdje kod kuće koji mi uvijek pružaju beskrajnu ljubav i bezuslovnu podršku za sve što radim i zamislim.
- Smatrate li sebe feministkinjom i kako interpretirate taj pojam?
Sebe smatram equalistom. Vjerujem da svi treba da imamo ista prava, mogućnosti i ukazano poštovanje bez obzira na pol, rasu, vjersku opredjeljenost, nacionalnost, lične stavove i mišljenja. Znanje kojim raspolažemo, etika i profesionalnost u radu, i način na koji se ophodimo prema drugim ljudima treba da budu jedini faktori koji nam određuju životne prilike.
(MONDO)