Miloš Orlić, na društvenim mrežama prepoznatljiv kao "Banjalučki san", inače "nerođeni Banjalučanin", na satiričan način bilježi i komentariše bizarnosti svakodnevice u najvećem gradu Srpske.
Kroz kratke video-forme, uz dozu humora i ironije, govori o problemima koji muče građane, od enormno visokih kirija do cijena u restoranima koje često djeluju apsurdno.
U razgovoru za MONDO dotakli smo se njegovih početaka, hrabrosti da snima ovakav vid društvene kritike, tema koje ga najviše pokreću, zašto se svaka kritika u društvu automatski povezuje s političkom pripadnošću, ali i pasivnosti mladih te nerazumijevanja starijih generacija.
Ideja iza "Banjalučkog sna"
Iako ga mnogi danas doživljavaju prvenstveno kao influensera, Miloš sebe vidi drugačije.
„Ako bih se morao predstaviti u stručnom kontekstu, ja sam digitalni marketar, TV voditelj i aktivista. Još tokom studija novinarstva bavio sam se društvenim temama kroz aktivističku grupu u Centru za životnu sredinu i volontiranje. Uvijek sam želio biti uključen u stvari koje se dešavaju oko mene".
Ideja za „Banjalučki san“ nije nastala planski.
"'Banjalučki san’ nastao je spontano. Snimio sam jedan ili dva videa i shvatio da ljudima takav sadržaj odgovara, čak i da im je potreban. Kao da postoji impuls da ljudi žele čuti ono što svakodnevno misle, ali da to ne bude suhoparno. Nije mi cilj da djelujem kao neko ko drugima soli pamet, već da osluškujem šta se dešava oko mene i to sažmem u formatu koji je razumljiv i duhovit".
Koje teme te najviše pokreću?
Kao neko ko nije rođen u Banjaluci, prve stvari koje su ga zatekle bile su kirije.
"Kao neko ko nije iz Banjaluke, došao sam ovdje na studije i ostao i prvo što me zaprepastilo bile su kirije. Traženje stanova i cijene zakupa djeluju kao rupa bez dna. Stanovi su često u lošem stanju, a cijene nevjerovatne".
Slično razmišlja i o ugostiteljstvu.
"Fasciniraju me i cijene u restoranima. Pasta je postala luksuz, nešto kremasto, ‘specijalno’. Brate, pusti me da jedem makarone, nije to tolika nauka. Nekad se zapitaš da li te neko zeza. Kad sam došao u grad, za male pare si mogao pristojno jesti u restoranu. To je bila posebnost Banjaluke. Cijene su odjednom skočile, ali nismo dobili premium restorane. Dobili smo istu, banalnu hranu predstavljenu kao ekskluzivitet".
Da li je kritika izraz frustracije ili želje za promjenom?
Na pitanje da li su njegove kritike izraz frustracije ili želje za promjenom, Miloš odgovara iskreno.
„Lagao bih kad bih rekao da nema frustracije. To su stvari koje te bombarduju svakodnevno. Zapitaš se je li moguće da živimo neki 'montipajtonovski' život? S druge strane, postoji i želja za promjenom. Ovo je način da se stvari satirično obrade. Tržište se možda ne može promijeniti preko noći, ali možemo se nasmijati i izvrnuti besmisao ruglu. Možda ta sramota što je nešto skupo može dovesti do tog nekog momenta da stanemo, ako se već ne možemo vratiti nazad".
Zašto se društvena kritika odmah povezuje s politikom?
Jedna od stvari koja ga posebno iritira jeste automatsko povezivanje društvene kritike s politikom.
"Nakon nekih videa dobijao sam komentare tipa: ‘Hoćeš li se kandidovati za nešto?’ To me je natjeralo da snimim video i zapitam da li je realno da svaka društvena kritika mora biti povezana s političkom ambicijom? Ne mora. Možeš nuditi rješenja, ali nisi nužno u poziciji da ih sprovodiš. Izabrani predstavnici su ti koji treba da ih ponude. Ako to ne rade, to je njihov problem. Kao građanin imam pravo ukazati na probleme. Nikada ne prozivam ljude imenom i prezimenom niti stranke. Svi koji su na pozicijama moći zapravo su na pozicijama odgovornosti, bilo gradskoj ili republičkoj, i svi su odgovorni za društvo u kojem živimo".
Pasivnost mladih
Kada govori o pasivnosti mladih, Miloš priznaje da ga ta tema posebno dotiče. Smatra da je upravo mladost period u kojem je rizik najmanji.
"Dok sam bio na fakultetu, razmišljao sam da nemam mnogo toga izgubiti, mlad sam, nemam kredit, porodicu koju izdržavam. Moj rizik za dobrobit društva nije ogroman. Ne mogu očekivati da svi rizikuju, ali od mladih mogu. Teško mi je prihvatiti da neko pristaje na honorar od 300 ili 400 KM za nešto s čim se ne slaže. Zaposli se u piceriji, konobariši, nije sramota. Nauči vještinu. Toliko je poslova. Nemoj se prodati sa 20 godina za sitan novac. Ne dopuštaj da te sistem uvuče, već pokušaj da ga redefinišeš. Današnje generacije imaju zadatak da redefinišu sistem i toga se stariji često boje", navodi naš sagovornik.
Nerazumijevanje starijih generacija
Ipak, odgovornost ne prebacuje isključivo na mlađe generacije.
„Ne bih upirao prstom ni u penzionere ni u starije koji još rade u sistemu. Malo je degutantno da nas generacije koje ništa nisu uradile da poprave stvari i koje su nas čak dovele do normalizacije onog što živimo, upiru prstom i traže od nas da nešto riješimo ipreuzmemo odgovornost. Moja generacija i mlađe imaju potencijal da nešto promijene, ali svijet se ne može promijeniti preko noći. Ako smo imali godine urušavanja, ne možemo očekivati oporavak za godinu dana. Zato imamo trend kozmetičkih promjena. Pogotovo ti izabrani predstavnici koji se hvataju tih kozmetičkih uređenja, jer je i njima jasno da bi se nešto korijenski promijenilo, da moraju da se zasuču rukavi i da se radi. Ovako,one daju utisak da se nešto radi, dok suštinski problemi ostaju netaknuti".
Reakcije publike
Naravno, svaka akcija ima reakciju, a reakcije publike, priznaje Miloš, razlikuju se u zavisnosti od platforme.
„Reakcije se razlikuju online i offline. TikTok funkcioniše kroz ironiju i ponižavanje, to je jednostavno način komunikacije tamo. Instagram je ličniji, ljudi paze šta će reći jer je profil njihova lična karta. Uživo mi niko nikada nije prišao s negativnim komentarom. Naprotiv, dešavale su se lijepe situacije. Ljudi koje ne poznajem priđu da čestitaju, zovu na rakiju… Lijepo je kad ljudi prepoznaju ono što radiš. Iako živimo u individualnom svijetu, najljepše stvari su ipak zajedničke", zaključio je Orlić.
Cijeli razgovor pogledajte u videu.