Jun je mjesec mentalnog zdravlja muškaraca. O teretu koji nose, očekivanjima koja ih prate i važnosti da potraže pomoć za MONDO piše Danijel Dakić, potpredsjednik udruženja Superbrke.
Jun je mjesec mentalnog zdravlja muškaraca, muškaraca koji po globalnim podacima čine 75% ukupnih samoubistava, muškaraca koji radije sa osmjehom vode svoje borbe pa čak i kad vide da ih nigdje ne vode...
Kako početi pisati objektivno, smisleno i svrsishodno na jednu ovako ozbiljnu društvenu temu koja je globalna, odveć ozbiljna jer na koncu utiče i na sam život čovjeka? Kako pri tome neuobziriti lično iskustvo, toliko čuvanu unutrašnju borbu i sam pakao emotivnog rata kojeg sam i sam u posljednjim godinama vodio i vodim sa okolnostima koje čine život?
Dilema je to koja se ipak čini premostiva u odnosu na sve naizgled nepremostive kanjone jaza u kojima se nađe jedan sasvim običan lik. Lik kojeg svakodnevno srećete na poslu, na ulici ili u kafiću, bilo kojem običnom mjestu. Stranac ili drugar. Kolega, prijatelj ili brat. Takav sam i sam. Takav je, manje-više, svako od nas.
Jun je tako divan mjesec u godini, ispucavaju se stari godišnji odmori, planira se ljeto, uživa se u baštama, ostaje do dugo u noć pored Vrbasa uz smijeh, zabavu i dobro društvo... ali jun kao i sve drugo ima i drugu stranu medalje.
Mjesec je to kada se osvrćemo za sobom, gledamo gdje nam ode gotovo pola godine, pa Nova godina kao da je juče bila! Šta za ljeto, kako i sa kojim parama? Kako odgovoriti na očekivanja porodice i okoline da ljeto bude nezaboravno? Imam li koga pored sebe, imam li podršku ili samo sjene problema pritiska koji nadamnom nadvija se?
Svi očekuju da mogu sve - i auto registrovati, servisirati pa i ako treba popraviti, kredite uredno vraćati, po dvorištu i selu kositi, renovirati... Klincima ili roditeljima, gotovo svejedno, dati mogućnost da imaju ljeto za pamćenje, klincima za života, a roditeljima prije smrti. Razumije li me ko, mogu li dobiti bar i jedno bravo, ko će da mi uplati "kauciju" od životnih tegoba ako to zatreba, ima li takve osobe oko mene uopšte, takvih odnosa i takve žene!?
Ovo, više manje, prolazimo svi ali kad se na ovo dodaju i neki drugi trenuci, na primjer poroci, loše odluke, karijerni pritisci, krahovi, razvodi, bolesti i smrt bližnjih, onda već ulazimo u jednosmjernu ulicu. Ta ulica ili vodi na ulicu onu širu ili u onu slijepu, na koju kad dođemo do kraja iste ne vidimo gdje dalje i kako. E baš tu počnemo ili da se vrtimo u krug kao da pratimo neažuriranu navigaciju koja uporno rekalkuliše rutu ili izađemo i krenemo pješke, a nažalost mnogi odluče da jednostavno odustanu, ugase se i prestanu da mare. Na silu okončaju put i prepuste se depresiji i očaju, a potom i ideji bjega ali onog konačnog i za sva vremena.
Neki će reći da nema mjestu padanju, čovjek dok diše živ je, dok je živ može sve. Trgni se, ovo je samo faza, možeš ti to, biće bolje... ali nismo svi isti, ne utiče na svakog od nas svaka situacija na isti način. Neki smo spremniji ali neki i nismo jer umor stalne borbe i borenja uzima danak i onda prestaje imati smisla bilo koja fraza poput ovih sa početka ovog pasosa.
Trgni se! Ma već predugo to radim. Ovo je samo faza! Faza koja predugo traje. Dok dišem živ sam! Živ ali kao da mrtav hodam. Možeš sve! Pa čini mi se da baš i ne mogu. Biće bolje! Ma pusti me praznih fraza...
E tu je kvaka 22, nerješiva pat pozicija iz koje se teško izvlačimo sami pa makar i godine tome posvetili, makar uprli sve svoje potencijale, snagu i volju ne bi li napravili taj koji sve rješava, potez za šah mat. Mišljenja sam da život nije nekakav šah mat, već lagano napredovanje pijuna, da se šahovski izrazim, i to do drugog kraja table, gdje ćemo dobiti novu kraljicu, lovca, konja, topa pa i novog pijuna ako se razumijemo, a u tome uvijek može i mora da vam pomogne neko.
Pa ako taj i takav sam se ne javi, nema ništa loše u tome da ga sami potražite, kažete šta vas muči, kažete kako to utiče na vas. Da čujete da nije samo tebi tako, shvatite da se dešava drugima i oslobodite se šah mat života u kojem ako ne dominirate ne vrijedite, a ako ne matirate niste uspjeli... u kojem ako ste i izgubili nije ništa strašno u kojem ima ko da pomogne da sebi oprostite i u kojem postoji neko ko vas može i samo da vas sasluša, "izvaditi" na kauciju od onih životnih tegoba i ko može omogućiti novi početak pa možda i potpuno novu partiju.
Jun je zaista divan mjesec, a pogotovo ako svoje muke dijelite sa drugima bez pritiska da se baš sve uradi, bez straha od poraza, bez obaveze da se svima udovolji. Bez prevelikog žala za prošlosti, bez velikih očekivanja za budućnost, bez predaje i očaja i bez sramote da s nekim podijelimo sve ono što osjećamo.
Jun je.
RECI BRATE.