U mjesecu posvećenom muškom zdravlju, psiholog i psihoterapeut pod supervizijom Ognjen Tadić piše o usamljenosti, patnji i potrebi da muškarci budu saslušani. Njegov tekst otvara važno pitanje – da li smo zaboravili da slušamo jedni druge?
Brate Svijete,
Godina je 2026. Jun je mjesec, vrijeme je toplo, uskoro će nam ljeto, na ovoj našoj sjevernoj hemisferi, a sa njim i sezona godišnjih odmora, ko već ima takav luksuz u životu. Ja ti se obraćam iz Bosne.
Obraćam ti se jer je, eto, igrom slučaja, jun mjesec posvećen muškom zdravlju. A ja dobio poziv da pišem tekst sa naslovom Reci, brate! A pošto je, eto, internacionalan, to jest svjetski, onda se i ja tako obraćam!
Pored toga što sam zaista dobio poziv, i sâm se osjećam pozvanim da ga napišem.
I evo, hoću! Reći ću!
Pa nisam ja džaba toliko jačao pluća!
Ali zahtijevam da zastaneš i da me pažljivo saslušaš.
Osjećam, Brate Svijete, kao da moraš na trenutak da zastaneš, jer imam nešto važno da ti kažem. U ovom trenutnku ne znam šta je to tačno što ti želim reći, ali osjećam da je tu i da je važno. Čak mi djeluje bezobrazno, taj moj zahtjev da moraš zastati kako bih ja rekao nešto, a što ne znam ni šta je.
Ali ću reći uprkos riziku da ispadnem bezobrazan.
I da znaš da rizikujem puno ovim!
Uostalom, rizikujem da mi kažeš: "Ne znam ja to... vid' ti to Veljo sam, Boga ti..."
Vid' ti to Veljo sam!
Eto, Svijete, danas ću ti opet otići u svoju kancelariju i dočekivati i ispraćati muškarce koji su došli da, kako mi na neki način kažu, "oni meni pomognu, da ja njima pomognem, da oni mogu sami sebi pomoći".
I tim manevrom će pokušati vješto izbjeći zajedništvo i bliskost, jer je to za njih s razlogom rizik, kao i meni, Svijete, da ti kažem kako se osjećam. Pokušaće, nekako, sami da se riješe svoje usamljenosti, paradoksalno, kao što pokušavaju već godinama unazad. I uporno im ne ide, a ne kontaju zašto.
A ja ću sa druge strane dumati kakva je to privilegija da te neko zaista čuje. I kako smo došli do toga da je to, da te neko zaista sasluša takav luksuz danas. Ne mislim tu samo na psihoterapiju... i kod doktora se ide da te "posluša" ili "pogleda" ili "pregleda".
Vidiš, Brate Svijete, i ja sam skupo platio da naučim slušati. I skupo plaćam to stalno preispitivanje da li to zaista dobro radim, i šta mogu da uradim ne-bi-li kako mogao još bolje slušati.
I sada, kada imam nekakvu ideju šta je to istinsko slušanje, mnogo od tebe očekujem, Brate Svijete. Jer tačno znam šta mi od tebe treba!
Jebeš ga, mora da je to slušanje jako vrijedno! A ja sam, kako se vidi, veoma zahtjevan.
Ali evo, recimo, sjednem i ja sa tim čovjekom što je došao, i kažem mu "Slušam te", i to u tom trenutku mislim i osjećam cijelim svojim bićem. Međutim...
Čovjek nije navikao da bude slušan. Čovjek je naučio da priča uprazno. Čovjek je nekako uspio naučiti da upravo pričanjem izbjegne da kaže kako zaista jeste!
Ja, šta ću, konfrontiram, on nastavlja.
Ja opet, on opet. Ja u klin, on u ploču.
I ako smo u tom naduravanju uspjeli da razvijemo dobar odnos, mic po mic, dođemo do tišine.
Sve je zastalo, ja osluškujem, čovjek bi i pričao, ali riječi nema.
I tu kreće, što bi rekao jedan moj prijatelj, vrbopuc!
Tako i ja ovdje rizikujem, Brate Svijete, da dođem do tišine. I da krene stid.
Pa što mi je ovo uopšte trebalo? Pa što kog vraga tražim pažnju ako nemam šta da kažem?
Što sam ovo, što nisam ono...
A zapravo, ljut sam ti, Svijete!
Frustriran, iziritiran, nervozan, bijesan, ogorčen...
I često, u toj svojoj osami, nemam na koga drugo biti ljut nego na samog sebe. Ta me ljutnja vrijeđa. A ne prolazi. Postaje samo gora. Dok u jednom momentu ne želim da je uništim, kao i sve što ide uz nju. Što na kraju znači i samog sebe.
Ali to nije moja stvarna želja. Šta jeste moja stvarna želja mi trenutno nije jasno. Zato ti i tražim pažnju, da me slušaš dok ne nadođem na to što zaista želim.
I ti bi mi možda i rekao "Slušam te..." ili "Pričaj, brate!"
A ja bih ti tada rekao da ti nemam šta reći.
A ti bi morao, ali morao, da mi na to kažeš "nema veze, svakako sam tu za tebe".
Onda bi ćutali neko vrijeme.
A kada bih bio siguran da dosljedno ostaješ tu i onda kada nemam šta da kažem, možda bi tad moja patnja imala prostora da progovori. Da malo prodiše. Da malo ohane, a možda i malo tene. Eto, mo'š misliti, Svijete, i mene nešto boli!
E, ali bih i to uradio jako pažljivo, jer postoji šansa da bi ti, Brate Svijete poletio, da me spasiš, ili još gore, da od moje patnje brže-bolje zaradiš. Jer, pažljivo te pratim, Brate, i vidim koliko je tvoja patnja postala skupa. I moja i tvoja.
Znači prvo jedna mala testna bol, Brate Svijete, samo da vidim kako ćeš me tretirati ako odlučim da stvarno podijelim svoju patnju.
Pri tom, ne želim ja da podjelim svu svoju patnju. To bi bio nerealan zahtjev. Ali, da, treba mi da se osjetim kao da to mogu.
Jer pazi, Svijete... danas sutra će nam se mjesta zamijeniti, i neko drugi će stati na moje mjesto, da ti kaže nešto važno, a ja ću tada biti tu sa tobom, i biću dio tebe Brate Svijete.
Baš zato mi treba da me povremeno čuješ, kad imam da kažem nešto važno, kako bih i ja tebe mogao čuti kad ti imaš da kažeš nešto važno meni.
Eto, Svijete, to je to što sam imao za reći ovaj put. Ako nisi upratio, ponoviću. Treba mi da se osjećam kao da mogu da podijelim svoju patnju sa tobom onda kada mi to treba. A dok o tome pišem, znači da se trenutno ne osjećam kao da mogu.
Sad ti se vraćam, a bratu koji me je pozvao da ti se obratim se od srca zahvaljujem.
Do sljedećeg poziva,
Svako dobro.