Sanja Vukadinović Stojanović, specijalista psihijatrije i subspecijalista sudske psihijatrije u intervjuu za Mondo govori o težini posla forenzičkog psihijatra, otkrivajući nam neke od najhladonikrvnijih riječi koje imala priliku da čuje od počinilaca teških zločina.
Vukadinović Stojanović je bila sudski vještak u brojnim postupcima, iza nje su godine profesionalnog iskustva, ali priznaje da je ono što je čula ponekad ostavljalo bez teksta.
U odgovorima na pitanja pokušala je da nam približi problematiku sudske psihijatrije i teškoće sa kojima se sreće u ovom veoma specifičnom i teškom poslu.
Da li možete da nam kažete nešto više o forenizIčkoj psihijatriji i o ulozi forenzičara u određenom slučaju?
Forenzička psihijatrijia (forensis, lat.riječ sudski) je grana psihijatrije koja se razvijala od samog početka naučne ere u psihijatriji, započinjanjem proučavanja duševnog zdravlja počinioca krivičnih djela, a u svrhu utvrđivanja njihove krivične odgovornosti.
Predstavlja granično područje između psihijatrije i prava, a njezino interesno područje se odnosi na psihičke poremećaje i njihov odnos prema pravu.
Etika forenzičke psihijatrije se temelji na načelima istine, poštovanja osobe i prava. Forenzička psihijatrija se bavi psihički nenormalnim osobama koje, zbog duševne bolesti, duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvoja ili neke druge teške duševne smetnje dolaze u sukob s pravnim normama. Forenzičar se bavi povredama pozitivnih normi različitih grana prava (građanskog, porodičnog, radnog)najznačajnije mjesto u forenzičkoj psihijatriji zauzimaju proučavanja i tumačenja onih ponašanja psihički nenormalnih osoba kojima se povrjeđuju norme krivičnog prava, odnosno, kojima se čine krivična djela
Danas je forenzički interes mnogo širi, te se forenzička psihijatrija ne bavi samo duševnom poremećenošću i kriminalnom odgovornošću, te veću važnost pridaje dijagnostikovanju i liječenju mentalno poremećenih osoba, bilo u zatvorskim jedinicama, bolnicama, zajednici, ujedno koristeći se vještinama i znanjima psihijatara, psihologa, medicinskog srednjeg kadra, socijalnih radnika, sociologa, kriminologa i dr.srodnih djelatnosti.
Najvažniji zadatak forenzičke psihijatrije je što kvalitetnije uvođenje novih zakonskih odredaba u svakodnevnu praksu vještačenja i forenzičke obrade, potreba za ubrzanim reformama i što skorije približavanje savremenim svjetskim standardima na području liječenja forenzičkih bolesnika. U mentalno poremećenog počinioca nekog krivičnog djela, potrebno je izdiferencirati šta pripada psihopatologiji, što premorbidnoj strukturi ličnosti, a šta pripada psihosocijalnim provocirajućim faktorima.
Utemeljeno, treba odvojiti bolesno od psihološkog i socijalnog, pri čemu se mora voditi računa o motivaciji, kao ključnom elementu u razlikovanju između psihološkog i psihopatološkog. Ako prevladavaju psihopatološki motivi, tada govorimo o psihopatološkoj motivaciji, a ako prevladavaju normalni motivi govorimo o psihološkoj motivaciji djela.
U odnosu na statističke podatke postotak mentalno poremećenih počinioca krivičnih djela je različit i u osuđeničkim populacijama na njih otpada 15-25%.
U forenzičkoj evaluaciji podaci su potkrijepljeni kliničkom evaluacijom i podacima iz optužnice, odbranom u krivičnim predmetima, pregledom ranije medicinske , psihijatrijske, socijalne dokumentacije, intervjuom s drugim osobama koje mogu takođe dati veoma značajne podatke. Javlja se i simuliranje, što dodatno otežava procjenu u forenzičkim evaluacijama. Posljednjih godina forenzička psihijatrija poklanja sve veću pažnju pitanjima iz građanskog, porodičnog, radnog i socijalnog prava, čime njezina interdisciplinarnost još više dolazi do izražaja. Uloga forenzičkog psihijatra treba biti što “objektivnija”, tako da tokom forenzičke evaluacije forenzičar zadrži što racionalniju distance u odnosu prema vještačenoj osobi. Uloga forenzičara u određenom slučaju podrazumjeva iznošenje stavova svoje struke tako da isti doprinose utvrđivanju konačne istine, stojeći na usluzi da pomognu pravniku na putu do konačne istine.
Kako se nosite sa odgovornošću koju vaš posao nosi i koliko je taj posao težak?
Kao psihijatrijski vještak koji se ovim poslom bavi profesionalno, nalazila sam se u različitim situacijama, dinamičkog dijaloga pravnika i vještaka, često imajući utisak da u tom dijalogu, i jednima i drugima nedostaju potrebne informacije iz oblasti psihijatrije koje bi im omogućile adekvatnije razumijevanje. U tom dijalogu se ponekad ulaže veliki napor kako bi se riješio konkretan problem, te bolje razumjeli psihijatar i pravnik, otklonila osjećanja nesigurnosti, samim tim pomoći sudu da donese najbolju odluku. U poslu forenzičara često postoje zablude, kako kod forenzičkog psihijatra tako i kod pravnika. Naime, pravnik često od vještaka očekuje gotovo rješenje, formulisano na taj način da im se uklapa u odluku, a ne kao pomoćno, veoma bitno sredstvo u postupku odlučivanja.
Forenzički psihijatar, takođe, često svoje mišljenje smatra neprikosnovenim i tako onemogućava mogućnost usaglašavanja sa mišljenjima drugih vještaka. Uloga vještaka je kompleksna, jer vještak mora biti sposoban da pomiri dvije naizgled nepomirljive suprotnosti, a to su: medicinski interesi ispitanika i pravni interesi socijalne zajednice, da pruži maksimum medicinskih informacija koje će omogućiti sudu realnu i objektivnu odluku. Vještak mora da nađe izlaz iz eventualne transferne situacije. Sve to povlači veliku odgovornost.
"Kritika zasljepljuje, analiza otvara oči."
S kakvim se sve problemima suočavate prilikom rada?
Psihijatrijski pristup rada se razlikuje od policijskog i pravnog pristupa jer predstavlja finale upoznavanja i obrade psihički abnormalnog delinkventa tokom sudskog postupka. Taj proces ima tri novoa: komunikacijski nivo, dijagnostički i naposljetku terapijski nivo. Tokom komunikacijskog nivoa ispitanik treba da shvati da vještak nije policijski isljednik niti "produžena ruka suda", no ljekar koji se interesuje za njegovo duševno zdravlje.
Često, pri kontaktu sa ispitanikom, po predstavljanju, te utvrđivanju identiteta putem njegovog ličnog dokumenta kažem: "Nisam tužilac, nisam sudija, tu sam da Vas klinički pregledam i dam svoje mišljenje o Vašem duševnom stanju."
Finale komunikacijskog nivoa treba da bude uzajamno povjerenje i spremnost na dalju saradnju. Nailazim na podozrivost, nepovjerenje, paranoidne interpretacije, te niz subjektivno objektivnih frustrirajućih faktora od strane ispitanika, što vičnošću vještakovih osobina, pristupa ispitaniku na adekvatan način prevazilazim i nastavljamo započeti dijalog.
Dijagnostički nivo omogućava nam upoznavanje ličnosti ispitanika, njenih psihopatoloških sadržaja, procjenu manifestnog ponašanja i razmišljanje o motivima koji su pokrenuli kriminalni čin. Nekad je već pri prvom pristupu ispitaniku dijagnoza jasna jer je već ranije postavljena, ali u jednom broju slučajeva tek predstoji ozbiljan analitički rad kako bi se postavila konačna dijagnoza. Tu se vještak suočava sa simulacijama, minimiziranjima, agravacijama, pomjeranjima, potiskivanjima, te drugim iskušenjima, koja prevazilazi svojim vještinama vođenja psihijatrijskog intervjua, ne pokazavši ni u jednom momentu da ih prepoznaje kao namjerne ili lažne. Terapijski nivo predstavlja krunu psihijatrijskog pristupa, koji ima za cilj trasiranje daljih odnosa između psihijatra i ispitanika. Oni moraju biti terapijski fundirani i dobro osmišljeni, kako bi omogućili duševno bolesnom delinkventu izlazak iz lavirinta mentalne bolesti i povratak u realnost.
Imali ste priliku da razgovarate sa počiniocima brutalnih zločina. Da li su vam tokom tih razgovora ikada rekli nešto što vas je iznenadilo i što niste očekivali?
Na ovo pitanje je veoma teško odgovoriti. Radila sam vještačenja teških krivičnih djela gdje sam, iako me nije lako ostaviti bez teksta, imala priliku da i to doživim. Pri pregledu ispitanika koji je izvrišo krivično djelo ubistvo sina, na pitanje, da li se kaje za učinjeno rekao je: "Šta je tražio, to je i dobio." Kod ispitanika je postojala duševna bolest kao podloga, ali istoimeni nikada ranije nije bio liječen, niti je posjećivao psihijatra, a funkcionisao je solidno u socijalnom okruženju. Takođe, bio je bizaran odgovor oca koji je osumnjičen za seksualno zlostavljanje kćerke, koji je bez imalo kajanja govorio: "Imala je i prije mene nekog, ili: što ne kažeš majci da pušiš cigarete bezobraznice jedna.."
Ono što želim naglasiti je da su za vještaka veoma nezahvalna i teška vještačenja u brako-razvodnim parnicama kada je u pitanju dodjela starateljstva nad djecom. Imala sam slučaj, gdje oboje djece traži da se vrate ocu, jer je majka odlučila da prekine bračnu zajednicu i započne život s drugim čovjekom, a majčina familija takođe (otac, majka, sestre) pojavljuju se na sudu kao svjedoci tuženog (zeta) i svjedoče u njegovu korist, što je veoma rijetko u forenzičkoj praksi.
I bilo je mnogo drugih primjera, te svaki slučaj nosi sa sobom specifičnost događaja.
Kako na Vas utiče posao forenzičara s obzirom na to da vam ljudi koji su počinili neke od najbrutalnijih zločina ''otvaraju dušu''?
Posao forenzičkog psihijatra je veoma težak, opterećujući, opasan, ali s druge strane forenzička psihijatrija je "kraljica psihijatrije". Ponekad kad razmišljam - a svaki čovjek u životu dođe u fazu kad svodi račune sam sa sobom - upitam se da li sam mogla nešto drugo izabrati, da li je ovaj posao pretežak za mene? I onda shvatim, da imam priliku da biram, ponovo bih izabrala isto. Školovala sam se za forenzičkog psihijatra u Novom Sadu, koji ima bogatu istoriju kada je u pitanju forenzička psihijatrija na području bivše nam države.
Tamo je u je živjela moja bazična porodica. Imala sam priliku da učim od nekih od eminentnih stručnjaka iz ove oblasti, koji su me naučili da u forenzici, a i u samoj psihijatriji treba "ostati dovoljno blizu, a dovoljno daleko."
Trudim se da zadržim emocionalnu usklađenost i da u svakom slučaju poštujem etičke principe svoje struke, kako bih na najbolji mogući način tumačila mentalno zdravlje u interesu medicinske istine. Voljela bih da se i kod nas steknu uslovi za osnivanje krovne forenzičke ustanove, koja bi se svojom organizacijom, radom, standardizacijom… približila drugim državama u kojima takve ustanove egzistiraju, gdje bi na jednom mjestu bili okupljeni forenzički stručnjaci svih oblasti.