Predsjednik Područne privredne komore Banjaluka Goran Račić i generalni sekretar Saveza sindikata RS Goran Stanković odgovarali su na pitanja Monda povodom Međunarodnog praznika rada.
Oni su dali kratak osvrt na okolnosti u kojima radnici i poslovna zajednica u Republici Srpskoj dočekuju ovogodišnji Prvi maj, te ocijenili koliko su današnji radnici “slobodni i ponosni”, a privrednici međusobno solidarni.
Dok Račić poručuje da ekonomija nikada nije bila u goroj situaciji od kada postoji Republika Srpska, Stanković odgovara da je ključ njenog “ozdravljenja” radnik - adekvatno plaćen i cijenjen.
U kakvim okolnostima dočekujemo ovogodišnji Prvi maj?
Račić: Ove godine je situacija u kojoj će cjelokupno društvo i građani dočekati Prvi maj, nešto najteže poslije naše ratne istorije. Imamo pandemiju koja uzima ljudske živote i prijeti da zarazi veliki broj stanovništva, te da zdravstveni sistem dovede u veoma tešku situaciju. Sa druge strane, ekonomija je u najgoroj situaciji od kada postoji Republika Srpska. Ovo sada je mnogo teže nego što je bilo u vrijeme rata. Imamo situaciju da u proteklih mjesec i po dana, oko 35.000 radnika nije uopšte radilo ili im je bio zabranjen rad odlukama štabova. U drugim djelatnostima, poput prerađivačke, gdje je rad bio dozvoljen, firme su radile sa smanjenim kapacitetom od preko 50 odsto ili su bili prinuđeni da ih potpuno zatvore jer nisu mogli da nabave repromaterijal i sirovinu ili su njihovi inostrani partneri ugasili djelatnost.
U narednom period se moramo maksimalno skoncentrisati da se sačuvaju radna mjesta i ekonomski potencijal naših firmi.
Stanković: Prvi maj je simbol borbe radnika za ostvarivanje radničkih i sindikalnih prava. To je najveći radnički praznik i godinama smo ga obilježavali manifestacionim okupljanjima i protestnim šetnjama. Slali smo poruke da želimo bolje uslove rada i veće plate.
Nažalost, ove godine prvi put ga dočekujemo u vanrednom stanju i veliki broj radnika je već ostao bez posla, a dio ih je zatvoren u svojim kućama gdje razmišljaju šta ih čeka sutra i da li će sačuvati svoja radna mjesta i plate, kako će platiti režije…
Do krize izazvane pandemijom mnogi su se žalili na nedostatak radne snage, posebno u ugostiteljstvu i proizvodnji, da bi samo nakon nekoliko dana krize počela otpuštanja. Kako to komentarišete?
Račić: Slažem se da se u proteklih godinu, dvije, na šta smo i mi kao institucija upozoravali, došlo u situaciju nedostatka radne snage. Tražili smo da se i školski sistem prilagodi potrebama privrede, tako da djecu školujemo za potrebe tržišta, a ne za Biro za zapošljavanje. Očigledno je rast ekonomije razvijenih zapadnih zemalja prouzrokovao potrebu za dodatnom radnom snagom. U takvim okolnostima naša ekonomija nije bila dovoljno konkurentna.
U zadnje vrijeme ipak imamo situaciju da se dio radnika vraća iz inostranstva. Nažalost, javnost i mediji nisu imali priliku da čuju pozitivne primjere. Takođe, mnogima je jedno obećano kada su odlazili, a drugo pruženo kada su došli. Moramo stvarati ambijent koji će omogućiti povratak radnika.
Garantujem da je u ovom momentu najmanji procenat otpuštanja radnika u Republici Srpskoj. Broj otpuštanja ja zanemarljiv u odnosu na Federaciju BiH, Srbiju i Hrvatsku. Naši poslodavci su prihvatili poruku Vlade RS da ne otpuštaju radnike i da će država intervenisati u narednom periodu prema svima koji su sačuvali radna mjesta.
Stanković: Nažalost, ova pandemija je pokazala pravo lice pojedinih poslodavaca. Mjesecima i godinama unazad, kukali su kako nema radnika, da se ne želi raditi… Već u prvim danima vanredne situacije i krize izazvane pandemijom Covid 19, desilo se da se radnici otpuštaju, šalju kući, zahtijeva da potpišu sporazumni raskid ili zahtjev za neplaćeno odsustvo. Tako su dovedeni u situaciju da ostanu bez svojih zakonom zagarantovanih prava za koje se Savez sinidkata RS izborio. Još jednom se pokazalo da su pojedini poslodavci neozbiljni, neodgovorni i nesavjesni jer su tako i iz ove situaciju pokušali da na neki način profitiraju. Ne možemo nikako drugačije objasniti da su u prvim danima ostavili neke radnike bez posla, a nekima nisu isplatili ni prethodno zarađene plate.
Borba za Prvi maj počela je protestima, a kasnije se njegovo obilježavanje nastavilo proslavama. Imaju li danas radnici i poslodavci u RS više razloga za pobunu ili za slavlje?
Račić: U aktuelnom trenutku Prvi maj svakako treba obilježiti bez okupljanja i bilo kakvih aktivnosti. Sada je prije svega ugroženo zdravlje radnika. Biće prilika da se, sve ono što se sada propusti, nadoknadi u narednom periodu.
Mislim da između Privredne komore, poslodavaca i sindikata, treba graditi mostove. Treba stvarati ambijent u kojem će poslodavci imati rasterećeno poslovanje kroz smanjenje fiskalnih i parafiskalnih nameta, a da to smanjenje ide u korist radne snage, povećanje njihovih zarada i poboljšanje uslova rada.
Više nego ikad, danas nam je potreban takav dijalog.
Stanković: Posljednjih tridesetak godina radnici, nažalost, nemaju razloga za slavlje. Kršena su radnička prava, a ako pogledamo vrijeme od neuspjele privatizacije do novijeg perioda, vidjećemo da su se mnogi tajkuni obogatili, a radnici ostali bez uplaćenih poreza i doprinosa, nepovezanog staža i drugo. Uvijek je trajala borba radnika da zaštite svoja elementarna radnička prava koja im garantuju Ustav i zakoni. Radnici nikada nisu tražili nešto što im ne pripada, nego ono što su zaradili.
U svom Prvomajskom proglasu smo istakli da je radnik ključna karika za opstanak ekonomije Republike Srpske. Ništa, pa ni nove tehnologije, mašine, robot, društvene mreže i drugo, ne mogu zamijeniti radnika.
Jedan od najvažnijih prvomajskih poruka je solidarnost. Osjećamo li danas, više nego ikad, važnost solidarnosti i radnika i poslodavaca kako bi podijelili teret aktuelne krize?
Račić: Kod nas je solidarnost uvijek bila prisutna, posebno u najtežim momentima. Između radnika i poslodavaca postoji solidarnost, što se vidi u tome da poslodavci nisu otpuštali radnike. Imamo i slučajeve da su produžavani ugovori onima koji su radili na određeno vrijeme jer su shvatili u kakvoj bi se situaciji našli. Visok nivo solidarnosti na ovim prostorima je nešto što je oduvijek krasilo naš mentalitet, za razliku od zapadnih odnosa koji su drugačiji, hladniji, sa distancom između privatnog i poslovnog.
Mnogi naši radnici koji su radili vani, dobili su raskid ugovora. Tamo poslodavci neće da pandemija ili solidarnost ugrozi njihov kapital i poslovanje
Stanković: Jedan od osnovnih načela sindikalnog pokreta je solidarnost. Radnici su uvijek bili soliradni, što se pokazalo i u ovo vrijeme. Osim radnika, pokazalo se da je na neki način i država solidarna, te se izašlo u susret onim firmama kojima je zabranjen ili smanjen rad. Ono što je bio i naš zahtjev, uplaćeni su im porezi i doprinosi za mart, a za april će biti isplaćena i najniža plata u bruto iznosu.
Ono što smo primijetili je da nema solidarnosti poslodavaca. Nije bilo nijednog poslodavca, koji je ostvarivao milionske dobiti, da je pomogao drugom poslodavcu koji se našao u krizi. Ponavljam, i oni koji su ranije imali velike profite, u prvim danima krize počeli su sa otpuštanjima, a bili su i prvi u redovima za pomoć države.
Takođe, nisam primijetio ni solidarnost od organizacija poput Unije udruženja poslodavaca i Privredne komore, u smislu izdvajanja njihovih novčanih prihoda u Fond solidarnosti RS. Savez sindikata RS je, sa druge strane, među prvima uplatio određene iznose u taj fond.
Radnici širom bivše Jugoslavije nekada su organizovali parade “slobodnih i ponosnih”. Koliko su današnji radnici slobodni i ponosni?
Račić: Način proslave Prvog maja u ranijem sistemu imao je i politički karakter. Društveno-ekonomski odnosi su bili drugačije uređeni. Dolaskom novih oblika svojine i društvenih uređenja, neke stvari su se izgubile. Danas se to proslavlja više simbolično. Mi moramo zajedno stvarati uslove i ambijet u kojima bi i radnici i poslodavci zadovoljili svoje interese i gradili bolje odnose.
Stanković: Kada pogledamo sve to, sa ove vremenske distance, često nam djeluje imaginarno i nestvarno. Sve se opet vrti oko radnika. Mora mu se dati značaj i garantovati prava, jer bez njega ništa drugo neće moći da funkcioniše. Nadam se da ćemo im opet vratiti ponos i dostojanstvo, a Međunarodni praznik rada, za koji se prolila i krv, biti i ostati najvažniji praznik za sve radnike u Srpskoj.
