Porast nasilja u porodici tokom perioda izolacije zabilježile su brojne zemlje, pa tako i RS. Rast nasilja u porodici uslovio je i rast nasilja nad djecom. Stručnjaci kažu da je zaštita djece od nasilja jako važan segment dječije zaštite i morao bi da ima prioritet.
Iako bi zaštita djece trebala biti prioritet, pojedini slučajevi u našem društvu pokazuju da to i nije baš tako.
Povodom 4. juna, Međunarodnog dana djece žrtava nasilja, razgovarali smo sa Aleksandrom Štrbac, direktoricom i psihologom udruženja "Zdravo da ste", koje više od decenije pruža podršku djeci žrtvama nasilja.
Od ove godine u Republici Srpskoj nasilje u porodici se tretira kao krivično djelo. Koliko je to značajno za zaštitu djece koja su žrtve nasilja?
Svako unapređenje zaštite djece od nasilja je značajno. Ova promjena je bitna prije svega zbog definisanja samog čina i društvenog odgovora na njega, jer se sada u pravnom smislu djela nasilja u porodici tretiraju kao mnogo ozbiljnija djela. Što se tiče zaštite djece, mnogo je važno da se u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima primjenjuju i ostale mjere koje se odnose na postupanje sa djecom u sudskim postupcima, na zaštitu privatnosti djeteta, pravo djeteta na izražavanje mišljenja i na psihosocijalnu rehabilitaciju na koju djeca žrtve nasilja imaju pravo. Uporedo sa donošenjem novih pravnih pretpostavki, sankcija i mjera, potrebno je dodatno raditi i na razvoju sistema podrške djeci i raditi na tome da se im se obezbijedi podrška u oporavku, koja mora biti kvalitetna i jednako dostupna svoj djeci koja se nađu u ovim situacijama, bilo kao žrtve ili svjedoci nasilja.
Koji oblici nasilja nad djecom su najzastupljeniji?
Teško je argumentovano govoriti o ovome jer dugo nismo imali opsežnija istraživanja koja bi se bavila ovim pitanjem. Ono što se vidi je velika prisutnost vršnjačkog nasilja, pogotovo u kontekstu upotrebe modernih komunikacionih tehnologija. Djeca su posebno izložena ovim vrstama nasilja u virtuelnim okruženjima, pogotovo ako nemaju dovoljno znanja o tome kako da se zaštite. Tu je i činjenica da postoji i određeni dio populacije koji koristi nasilje kao način rješavanja konflikata i u porodičnom okruženju, pa su neka djeca izložena nasilju u svojim porodicama. Takođe, različiti su i oblici nasilja koji se pojavljuju u nekim posebno rizičnim grupama djece, pa su tako u posebnom riziku na primjer djeca sa poteškoćama u razvoju, bilo da se radi o vršnjačkom nasilju ili nasilju od strane odraslih.
Da li je nasilje nad djecom još uvijek tabu tema u našem društvu?
Donekle jeste, jer u ovom kontekstu se borba protiv nasilja nad djecom usmjerava i na neke oblike porodičnog ponašanja koje se ne prepoznaje kao nasilje. Ovdje na primjer govorim o fizičkom kažnjavanju djece, koje jeste nasilje nad djecom od kojeg djeca imaju pravo da budu zaštićena, a veliki je broj roditelja i porodica koji smatraju da su batine sasvim prihvatljive u discipliniranju ili vaspitanju djece. Ova su pitanja i dalje osjetljiva i bude velike reakcije, jer i pored toga što je nauka pokazala da batine ne polučuju nikakav brži ili bolji efekat u disciplinovanju ili vaspitanju djece, dok u isto vrijeme ostavljaju ozbiljne posljedice na psihičku strukturu djeteta, ova vrsta ponašanja prema djetetu se sporo mijenja. Zbog toga je važno imati i zakonsku poruku koja se prevodi i kao društvena vrijednost, a bazirana je na naučnim činjenicama i na najboljem interesu za dijete, važno je komunicirati ovo sa roditeljima i prije nego što dobiju dijete, učiti ih metodama pozitivnog roditeljstva i naravno reagovati kada se ovakvo ponašanje dešava.
Jesu li djeca u našem društvu upoznata sa oblicima nasilja i znaju li ga prepoznati?
Sa djecom treba stalno raditi na tome, jer se oblici nasilja mijenjaju, treba ih učiti kako da se zaštite i kako da reaguju u slučaju kada su žrtve. Posebno je važno da se paralelno sa njima radi i na tome da se uče kvalitetnoj komunikaciji, upravljanju emocijama i stvaranju prijateljskih veza između sebe. Vrlo često je najbitniji korak da naučimo djecu da imaju pravo da ne trpe nasilje i da budu zaštićeni od njega, jer je mnogo onih koji misle da je to uobičajeno ljudsko ponašanje i kao takvo ga i trpe i usvajaju, jer je doslovno svuda oko njih.
Jesmo li kao društvo napravili bilo kakav pomak unaprijed kad je u pitanju zaštita djece od nasilja?
Mislim da jesmo ali isto tako mislim da smo mogli mnogo više. Naši zakoni su dosta dobro usklađeni sa međunarodnim standardima koji se odnose na ovu oblast, ali je problem u njihovoj realizaciji, problem je u posvećivanju pažnje i razvoju sistema koji stoje na raspolaganju za njihovu primjenu.
Ovdje prije svega mislim na sistem obrazovanja, pravosuđa i na sistem socijalne zaštite, donekle i na sistem zdravstvene zaštite, u okviru kojih nikada nema ni dovoljno sredstava ni dovoljno volje da se bave ovim pitanjima. u ovim sektorima koje sam pomenula, a s vremena na vrijeme se dešavaju situacije u kojima vam je jasno da to nije tako.
Upravo ovih dana je aktuelna situacija u kojoj je prosvjetni radnik koji je osuđen za seksualno uznemiravanje djece vraćen na posao u srednju školu, pa se pitate kome zapravo služe ti divni zakoni. Mi smo u ime udruženja poslali upit Ministarstvu prosvjete i kulture RS, koje je obećalo u da će ovaj slučaj preispitati i reagovati ali do sada to nisu uradili, i podijelićemo informacije sa javnošću čim ih dobijemo, jer smatramo da i djeca i roditelji i cijela javnost moraju biti upoznati sa rizicima sa kojima se suočavaju kad šalju djecu u školu ili na ulicu.
Sve dobro što je do sada urađeno pada u vodu ako se ovakvi slučajevi budu dešavali i to se apsolutno ne smije tolerisati. Mislim da bi se i roditelji i cijela javnost morali više angažovati oko reagovanja na ovakve situacije, a mediji bi trebali da se bave ovim pitanjima ne samo tri dana koliko obično traje interes javnosti, nego duže i detaljnije uz problematizovanje stvarnih uzroka i mehanizama koji ovo omogućavaju.
Mislite li da bi se glas djece trebao više „slušati”?
Apsolutno. Pravo djeteta da izražava svoje mišljenje i pravo da se to mišljenje uzima u obzir je jedan od osnovnih stubova i Konvencije o pravima djeteta. Odrasli previše pretpostavljaju o potrebama djece i rade "u ime djece", a bez konsultovanja sa njima. Mi smo se u udruženju u našem programu koji je posvećen pravima djeteta posebno bavili pitanjem učešće djece i modela koji ovaj princip pretvaraju u praksu.
Najteži je posao ovdje u stvari sa odraslima koji ovu vrstu odnosa sa djecom doživljavaju kao ugrožavanje pozicije autoriteta, a u stvari se radi o razvojnom i blagotvornom građenju novih odnosa između odraslih i djece, u kojima možemo učiti jedni od drugih i sarađivati.
/Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka Mondo portalu/
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.