Koliko zaista vrijedi imovina političara u Bosni i Hercegovini i ko provjerava ono što prijave u imovinskim kartonima?
Dok se u Mađarskoj nakon političkih promjena najavljuje provjera imovine političara i njihovih porodica čak 20 godina unazad, u BiH najveći dio posla provjere i dalje pada na novinare i organizacije civilnog društva.
O tome su u Novom danu na N1 govorili Adna Zilić, novinarka Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), i Srđan Traljić iz Transparency Internationala BiH.
Traljić, koji se nedavno vratio iz Mađarske, kazao je da je tamo razgovarao s predstavnicima medija, civilnog društva, institucija i Transparency Internationala. Prema njegovim riječima, modeli korupcije o kojima su razgovarali u Mađarskoj veoma su slični onima koje Transparency International prepoznaje u Bosni i Hercegovini.
„Mi smo negdje među tri najgore zemlje u Evropi kada je u pitanju stanje korupcije“, rekao je Traljić, dodajući da su mehanizmi, prema njihovim nalazima, funkcionisali na vrlo sličan način.
Kao primjer naveo je slučaj koji ga je podsjetio na kupovinu zgrade Uprave za indirektno oporezivanje u Banjaluci. Govoreći o Mađarskoj, kazao je da je nova vlast raskinula ugovor vezan za kompleks u koji su trebale biti smještene državne institucije, ali je upozorio da tek predstoji pitanje kako razmontirati sistem koji je funkcionisao godinama i kako vratiti novac iz ranije zaključenih ugovora.
Traljić je naglasio da su očekivanja javnosti u Mađarskoj velika, ali da je još rano govoriti o rezultatima. Kako je naveo, od političkih promjena prošlo je tek nekoliko mjeseci, dok će provjera imovine političara i ljudi povezanih s prethodnom vlašću biti dug i težak proces.
Zilić: Provjeriti nekoliko godina je teško, o 20 ne mogu ni razmišljati
Govoreći o tome kako bi slična provjera izgledala u BiH, novinarka CIN-a Adna Zilić nije bila optimistična.
„Mi, kad pokušavamo provjeriti unazad nekoliko godina, to uglavnom nije tako jednostavno, zato što političari, uglavnom javni funkcioneri, najčešće ne žele da sarađuju. Institucije vrlo često ne žele da sarađuju, tako da je to jedan jako težak, dugotrajan postupak“, kazala je.
Dodala je da je teško utvrditi stanje i za posljednjih nekoliko godina, a da o provjeravanju 20 godina unazad „ne može ni da razmišlja“.
Građanima koji žele provjeriti imovinu javnih funkcionera preporučila je bazu CIN-a, koja se izrađuje od 2009. godine i, prema njenim riječima, sadrži podatke o blizu 230 političara i javnih funkcionera – od njihovog obrazovanja i karijere do imovine i sudskih postupaka.
Kako se provjerava imovina političara?
Zilić je objasnila da novinari uglavnom kreću od imovinskih kartona koje su funkcioneri predali Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Nakon toga slijede provjere kod sudova i zemljišnoknjižnih ureda, ali posao se ne završava u institucijama.
„Dosta našeg posla podrazumijeva odlazak na teren, provjeravanje da li se nešto nalazi na određenoj lokaciji, razgovor s komšijama, s prijateljima, s poznanicima“, kazala je.
Prema njenim riječima, velika većina osoba čiju imovinu CIN istražuje koristi različite načine da imovinu, ako je već ne sakrije, barem prikaže manjom. Kao primjere navela je prijavljivanje manje kvadrature ili vrijednosti nekretnine, ali i potpuno izostavljanje određene imovine iz kartona.
„Kako neko može zaboraviti da ima kuću na moru?“
Kao jedan od primjera u razgovoru je spomenut gradonačelnik Doboja Boris Jerinić. U imovinskom kartonu nije prijavio imovinu supruge – stan od 173 kvadratna metra, dvije garaže i poslovni prostor – te da je, nakon što ga je CIN kontaktirao, rekao da je riječ o propustu koji će ispraviti. Zilić je potvrdila da je Jerinić jedan od primjera s propustima u prijavljivanju imovine.
Spomenula je i slučaj Ive Filipovića iz Skupštine Brčko distrikta BiH. Prema njenim riječima, nakon kontakta novinarke CIN-a pokušao je napraviti određene ispravke u imovinskom kartonu, ali je ostala neprijavljena kuća na Pagu u Hrvatskoj.
Zilić je kazala da je Filipović na kraju ponudio ostavku samo da CIN ne objavi priču.
„Kako neko može zaboraviti da ima kuću na moru?“, upitala je Zilić govoreći o objašnjenjima s kojima se novinari susreću tokom provjera.
Navela je i primjer zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo Mahira Dedića. Prema njenim riječima, CIN je utvrdio da Centralnoj izbornoj komisiji nije prijavljivao svu imovinu, dok ju je prijavljivao Uredu za borbu protiv korupcije, jer kantonalni propisi, kako je objasnila, predviđaju određene kazne. Kazala je i da je Dedić prvobitno pristao na razgovor, ali potom odustao uz obrazloženje da se „ljudi u stranci“ ne slažu.
Koliko su političari zaista bogati?
Na pitanje ko je najbogatiji među političarima, Zilić je kazala da stvarnu vrijednost njihove imovine nije moguće sa sigurnošću utvrditi.
Problem je, prema njenim riječima, u tome što vrijednosti navedene u imovinskim kartonima često ne odgovaraju aktuelnoj vrijednosti nekretnina, dok se pojavljuju i netačni podaci o kvadraturi.
„Jako je teško utvrditi stvarnu vrijednost te imovine“, kazala je.
Kao primjere neprijavljene imovine navela je bivšeg ministra Nenada Nešića, za kojeg je kazala da prilikom preuzimanja ministarske funkcije nije prijavio šest nekretnina u Srbiji i Crnoj Gori, te Mirka Šarovića, za kojeg je navela da je u četiri imovinska kartona propustio prijaviti dva stana, kuću i tri parcele u Srbiji.
Zilić smatra da je jedan od ključnih problema to što postoji obaveza prijavljivanja imovine, ali nema odgovarajuće provjere i sankcije.
„Ne možemo mi imati nikakva očekivanja dok god imamo zakon koji predviđa obavezu prijavljivanja imovine, a ne predviđa nikakvu provjeru i nikakvu sankciju. Dakle, sve se zasniva na nečijoj dobroj volji“, kazala je.
Traljić: Imovinski kartoni nisu pitanje radoznalosti
Srđan Traljić naglasio je da svrha provjeravanja imovinskih kartona nije radoznalost javnosti, nego kontrola mogućih koruptivnih rizika.
„Mi ne kopamo po imovinskim kartonima političara zato što smo radoznali i zato što nas zanima šta oni imaju, nego je to jedini mehanizam kontrole korupcije koji mi imamo“, kazao je.
Objasnio je da bi se kroz imovinske kartone trebalo moći uporediti šta je političar imao na početku, a šta na kraju mandata te može li povećanje imovine opravdati svojim prihodima.
Posebno je ukazao na vezu između privatnih kompanija javnih funkcionera i države. U razgovoru su predstavljeni podaci Transparency Internationala prema kojima je 19,8 posto izabranih zvaničnika koji su prijavili da posjeduju privatnu firmu poslovalo s državom kroz tendere, dok je među zvaničnicima izabranim 2022. taj udio iznosio 36,4 posto.
Traljić tvrdi da je problem kada privatne firme funkcionera posluju s državom i da se tada otvara pitanje sukoba interesa. Istovremeno je kritikovao postojeće mehanizme prijavljivanja i kontrole sukoba interesa u BiH, navodeći različite probleme na nivou Federacije BiH, Republike Srpske i države.
Koliko je cijeli proces zahtjevan najbolje pokazuje podatak koji je Zilić iznijela na kraju razgovora. Provjera imovine jednog političara ili javnog funkcionera, kazala je, uglavnom traje dva ili tri mjeseca, a nekada čak i šest.
(Mondo)