Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju, kaže narod. U političkom prevodu Republike Srpske, tikve se sade svake izborne godine, a građani svaki put ostanu da skupljaju komade.
Pred otvorenu izbornu trku ono što se nazire na političkoj sceni Srpske teško da uliva povjerenje. Kandidati se još zvanično ne predstavljaju, pregovori se vode iza zatvorenih vrata, a ono što se vidi javnosti djeluje kao možda najslabija politička ponuda u posljednjim godinama.
Prosječnom građaninu dovoljno je da upali televizor ili otvori portal. Do juče su Draško Stanivuković i Jelena Trivić razmjenjivali optužbe, dovodili u pitanje motive jedno drugom i javno pokazivali da između njih nema ni političkog ni ličnog povjerenja. Danas, pred izbore, sjede za istim stolom, slikaju se i govore o zajedničkom cilju.
Kao da građani ne pamte. Kao da su izjave od prije nekoliko mjeseci nestale, a sve što je rečeno može biti izbrisano jednom fotografijom i statusom na društvenim mrežama. Obrazloženje će vjerovatno biti isto - viši cilj, rušenje SNSD-a. Ali ako zbog tog cilja pregaziš sve ono što si govorio, onda se teško možeš predstavljati kao alternativa. A onaj ko odustane od svojih riječi zbog političkog računa, vrlo brzo postane isti kao oni koje bi da mijenja.
U svemu tome, opozicija se i dalje ponaša kao da ima luksuz vremena. Svaki sastanak završi istom rečenicom da se razgovori/pregovori nastavljaju. Ali ne o tome kako zadržati ljude, pokrenuti ekonomiju ili vratiti smisao institucijama. Nastavljaju se pregovori o funkcijama, kandidaturama i raspodjeli političkog prostora.
Srpska demokratska stranka, najveća opoziciona partija, djeluje podjednako neuvjerljivo. Kandidat o kojem se govori ne izgovara jasno da je kandidat. Umjesto jasnog stava, nude se metafore i dvosmislene poruke. A kada političar ne smije reći šta želi biti, teško je vjerovati da zna šta želi raditi.
S druge strane, Draško Stanivuković ne krije ambiciju. Nakon što je od Banjaluke napravio grad fasada, fontana, spomenika i vizuelnog utiska, politički šminkeraj koji često izgleda bolje na društvenim mrežama nego u svakodnevnom životu građana sada pretenduje na predsjedničku funkciju. Kampanja je već počela, samo izbori još nisu raspisani.
Istovremeno, dok je predsjednička funkcija predmet otvorene borbe, mjesto u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine djeluje kao vruć krompir - funkcija koju svi pominju, ali malo ko zaista želi, svjestan da danas donosi više tereta nego stvarne moći.
Kult ličnosti
A SNSD ima drugi izazov. Godinama je stvarao politički sistem oslonjen na jednog lidera, pa usput zaboravio da pokaže ko dolazi poslije. Problem je što oni koji bi jednog dana trebalo da ga naslijede više djeluju kao njegove kopije nego kao političke ličnosti sa sopstvenim identitetom.
Ipak, za razliku od opozicije, taj sistem je i dalje snažan, razgranat kroz opštine, institucije i mrežu koja se gradila decenijama. To nije prednost koju je lako srušiti fotografisanjem opozicionih lidera za istim stolom i spekulisanjem ko se koliko 'uplusao' na funkcijama.
Građani? Oni već dugo ne traže idealne. Samo dosljedne. Da ono što se kaže u februaru važi i poslije oktobra. Da kritike nisu samo sredstvo pritiska do prvog dogovora. Da politika nije predstava u kojoj se neprijatelji mire kad ankete to zatraže.
Kada se kandidature kriju, savezništva mijenjaju preko noći, a pregovori vode isključivo oko funkcija, onda izbori više nisu pitanje budućnosti. Samo još jedan krug u kojem narod bira između istih, samo drugačije raspoređenih. Oni koji godinama pričaju o promjenama ne mogu da se dogovore ni oko toga ko će stati pred građane, onda nije pitanje ko će pobijediti, nego koliko će još ljudi izgubiti vjeru da ovdje išta može biti drugačije. A narod će, kao i mnogo puta do sada, samo uzdahnuti i ponoviti ono staro - sjaši Kurta...