Ako smo pali, bili smo padu skloni.
Izreka velikog srpskog pjesnika Branka Miljkovića može da se podvede i pod igru fudbalske reprezentacije Srbije na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj.
Iz aviona se vidjelo još u prvih pola sata utakmice protiv Engleske da se ne zna "ko kosi a ko vodu nosi", iako je utisak popravljen u drugom poluvremenu kad se nije imalo šta izgubiti, a opet se izgubilo protiv isto tako nedorečenog "gordog Albiona" (1:0), čiji je selektor Geret Sautgejt, postao predmet sprdnje među engleskim navijačima i medijima.
Pred Slovence smo evocirali uspomene na slavni povratak od 0:3 do 3:3 sa igračem manje na EURO 2000 u Holandiji i Belgiji, posljednjem na kojem je Dragan Stojković Piksi bio kao fudbaler.
I na drugoj utakmici sa "zmajčekima", koji su po igračkom kvalitetu najobjektivnije daleko ispod srpskih "orlova", Srbi su počeli da igraju samo kad se više ništa nije moglo izgubiti, a spas je stigao u posljednji čas nakon kornera koji je u nadu za prolaz pretvorio Luka Jović (1:1).
Sa Dancima je bilo "biti ili ne biti" u skladu sa šekspirovskom dilemom mladog danskog kraljevića, ali se ipak pokazalo da je nešto trulo ne u njihovoj državi, već u srpskom fudbalu, koji je kao što sto znamo ogledalo društva - 0:0.
Iskustvo nas uči, da kad nešto ne štima, riba smrdi od glave. A ko nosi glavu procijenite sami.
Hoće li glava da razriješi selektora i da omogući nekim drugim glavama, koje misle svojom a ne njegovom, ulazak u srpski fudbal (čitaj Nemanja Vidić), što bi s obzirom na talenat postepeno donijelo ozdravljenje, najiskrenije ne vjerujemo.
Uostalom na tom "fonu" je i reakcija Piksija nakon remija sa Danskom koji je kad se sve sabere i oduzme okarakterisao ipak kao uspjeh. A svi znamo da to nije istina iako ne pripadamo onima koji su se ložili da će Srbija proći grupu.
Hoće li Piksi ostati selektor i nastaviti svoju fudbalsku viziju "Između krajnosti", kako je Branimir Štulić poodavno secirao ne samo naš fudbalski problem, ne znamo, ali sve više problema je isplivalo u međuvremenu. Čak i navodni bojkot četvorice igrača.
Realno, iako je neuspjeh veliki nije sramota biti prosječna selekcija Evrope, ali ekipa koja iz tri šanse daje dva gola, a ne da iz pet zicera nijednom ne pogodi mrežu.
Doduše, Srbija je na ovom prvenstvu, brat-bratu, kreirala iz igre nula stopostotnih prilika. Ne računam prekide, niti pojedine greške rivala iz koje se onda nešto izrodilo.
Piksi je lutao od nemila do nedraga, ali prosto je nevjerovatno da je svaki put miješao karte otkako je preuzeo srpski nacionalni tim i nikad nije izlazio u istom početnom sastavu već dva kvalifikaciona ciklusa. A ako ekipa nema početnih 11 onda nema ni tim, a vidjeli smo ni kapitena (Dušan Tadić, prim.aut), kojeg je baš ponizio na prvenstvu, onda je jasno da njegova vizija nije vidjela dalje od nosa. Još kad upari dvojicu gotovo identičnih napadača poput Aleksandra Mitrovića i Dušana Vlahovića, onda je debakl zagarantovan.
Istinabog, svi ti momci su odlični igrači i nosioci igre u svojim klubovima i svakako zaslužuju poštovanje, ali jabuke i kruške se ne mogu miješati ma kakav da ste kuvar.
Prosto ne ide.
Kad je sat prije meča protiv Danske u Minhenu izdiktirao startere, svi su bili iznenađeni, vjerovatno i sami igrači, koji su takođe tek saznali hoće li igrati ili biti na klupi, dok su "glupi" Danci istrčali sa standardnom ekipom, sa kozmetičkim izmjenama, koje njihov prosječni navijač napamet zna da ga probudite u tri ujutro. Zato nimalo ne iznenađuje podatak da su Skandinavci apsolutno dominirali u prvih 45 minuta.
Samo zahvaljujući gospodinu Predragu Rajkoviću na golu, ubjedljivo najboljem igraču Srbije na EURO 2024, utakmica već tada nije bila odlučena odnosno opstanak Srbije u Minhenu.
Iz ekstremno defanzivnog bunkera, sa čak tri 'iljade defanzivnih veznih do u nastavku ultra napadačkog tima, jer se rekosmo "nije imalo šta izgubiti", Piksi je uvodio napadače, po sistemu "svi u napad jedan je Hase", a i takav diletantski pristup koji bi mogla da smisli većina stručnjaka ispred dragstora je bio blizu da urodi plodom.
Samo da par centimetara Jović nije bio prebrz kod poništenog gola, odnosno da je VAR reagovao na povlačenje Aleksandra Mitrovića u kaznenom prostoru.
Iskreno, bolje što nije.
Da jeste, sad bi se u srpskoj javnosti više govorilo o herojskom trijumfu i prolasku u drugi krug, pisali hvalospjevi Piksiju a bolno otrežnjenje bi stiglo u osmini finala protiv selekcije domaćina Njemačke.
Tradicionalni rival ne samo u sportu i fudbalu donio bi, kako voli da kaže jedna koleginica u Banjaluci, epsko "guslanje" o slavnim bitkama naše prošlosti, srednjem vijeku i velikim vojskovođama uz čuvenu repliku iz filma "Lepa sela, lepo gore" Srđana Dragojevića.
"Dok su Englez i Švaba rukama jeli, mi smo imali ovo. Pa lepo, boc", isukao bi pokojni Manda viljušku na ekranu, a autentični srpski junak kojem na nabildano-tetoviranoj ruci sjedi "čuka" vojvode Putnika, egzaltirano bi se u transu nasmijao vlastitoj duhovitosti.
Neko bi se u pola slavlja prisjetio i Laneta Jovanovića koji je poslije pobjedonosnog gola nad Nijemcima, upao u kanal i umalo sam sebe povrijedio na Mundijalu u Južnoj Africi.
Možda bi se našim forama i doskočicama nasmijao i mladi Julijan Nagelsman, selektor Njemačke, dok bi pripremao "pancere" za utakmicu koja bi, ovoga mi krsta, najvjerovatnije ličila na startni duel protiv Škotske, a moguće i da bi protiv "orlova" nadmašili čuvenu utakmicu sa Mundijala u Brazilu od koje svakom navijaču "karioka" i danas bride obrazi.
Onda bi Piksi opet ponavljao da je uspjeh sama činjenica što smo nastupili poslije 24 godine posta na evropskim prvenstvima, a kamoli što smo prošli u nokaut fazu.
Dakle, identično kao i sadašnje "tulafljenje" da je i ovo dobar rezultat, ali eto nije bilo ni sreće, danas svi igraju fudbal, dali smo maksimum u ovom trenutku i okrećemo se narednim utakmicama u kvalifikacijama, Ligi nacija, čemu god.
A ostavka?
Pa to nije u njegovoj nadležnosti, niti razmišlja o tome. Baš kao ni nadležni organ (Fudbaski savez Srbije) jer bi u slučaju da Piksiju uruči otkaz, koji se morao desiti još sinoć, trebao na njegov račun da isplati tričavo milionče evrića.
"Mnogo je kume", veli pokojni Manda u pomenutom filmu...
Ono što svaki navijač Srbije zamjera Piksiju nije ispadanje u grupnoj fazi niti remiji protiv dobrih ekipa kakve su Danska i Slovenija već kukavička postavka igre, a posebno jer je prekršio vlastitu riječ na početku prvog mandata, a znamo da ljude možemo držati samo za nju, a ostalu stoku za rogove.
Selektor Srbije je naime u martu 2021. godine na predstavljanju istakao da "moramo da budemo jedinstveni, da ginemo za dres naše zemlje, grb i himnu".
"Nema drugog načina da se dođe do uspjeha. Rezultat je prioritet, ali isto tako hoću da mi dominiramo, da želimo gol više i mi budemo ti koji će kontrolisati utakmicu. Biće i teških momenata, ali će i tada biti neophodno jedinstvo, vjera i optimizam da će prva sljedeća utakmica biti bolja".
A bogami, svako ko je ikad pogledao makar jednu fudbalsku utakmicu doživio je transfer blama zbog igre Srbije jer niti su ostvarili rezultat, niti su dominirali niti su igrali za gol više.
Štaviše, ne samo da nije bilo ni opasnih napada, centaršuteva za najviši tim u Njemačkoj od svih, nego se nisu mogla sastaviti niti tri dodavanja osim u posljednjoj liniji, pa je Rajković imao više dodira s loptom nego svi ofanzivni vezisti. A u napadu, koji je bukvalno bio potpuno odsječen bez kreativnog veznog reda, "orlovi" su djelovali kao da imaju igrača ili čak dvojicu manje.
Zato plasman na EURO 2024 niko ne može da doživi kao uspjeh, uostalom cijeli život, fudbaleri su bili samo razočaranje.
Od Evropskog prvenstva u Francuskoj 1984. godine, kada sam kao dječak od osam godina lijepio Papeta Sušića, Šeleta, Zeku kapitena i mladog Piksija u album sa sličicama, ništa se nije promijenilo četiri decenije kasnije. I tada i danas postojala su ogromna očekivanja i ekspresno veliko razočaranje - pad direktno u ambis.
Dakle, već 40 godina ne samo da stojimo iznad provalije i gledamo u nju, koja će kako Niče kaže, jednom pogledati u nas, već smo se navikli na nju, postala nam je čak i pomalo draga, pa je doživljavamo kao nešto normalno i čak uspješno.
P.S. Jedinu krštenu pobjedu, pod Piksijem, srpski fudbaleri izvojevali su u Lisabonu nad Portugalom u kvalifikacijama za Mundijal, a kako je bilo poslije, jasno je da je to bio samo plod slučajnosti i inspiracije kapitena i najboljeg strelca "orlova" u istoriji.
Sve kolumne ŠATARAŠ