Zlatan Vidović za MONDO: "Dara iz Jasenovca" ima snagu da pruži ljudima katarzu i pročišćenje

- Film "Dara iz Jasenovca" u kome igrate glavnu mušku ulogu izazvao je ovih dana veliko interesovanje, jer je na sajtu IMDB trajao pravi "rat botova" u ocjenjivanju. Šta Vi mislite o ovoj cijeloj situaciji i, na osnovu onoga što znate o filmu, koliko biste mu "zvjezdica" dali?

Da, oko filma se podiglo mnogo prašine čak i prije samog prikazivanja u kinima, ali negdje je bilo i očekivano da film s takvom tematikom izazove mnogo pažnje i da će podići tenzije na ovim prostorima koji su vječito u nekim turbulencijama.

Nisam kompetentan da dajem sud o filmu u kome igram, ali mogu da kažem da je taj film zaista pošteno urađen, svi mi koji smo učestvovali u njemu i iza i ispred kamere dali smo sve od sebe, jer smo znali da pristupamo jednoj jako odgovornoj i teškoj temi za sve narode na ovim prostorima, a pogotovo za one koji su stradali u tim logorima smrti.

Zato mislim da je ovaj film prije svega potreban, jer istina uvijek mora da izađe na vidjelo, jer mnogo ljudi, pogotovo u Americi nije upoznato da su ovi logori smrti, koji su po užasima i monstruoznostima bili ispred Aušvica i Dahaua - postojali. Mislim da je trebalo da se progovori o tome u formi igranog filma. Nadam se da će "Dara iz Jasenovca" dovesti do pomirenja i zacjeljenja nekih rana, a ne do njihovog produbljavanja.

- Može li ovaj film da ispravi, kako ste u jednom intervjuu rekli, "istorijsku mrlju" ili bar da pokrene stvari u pravcu ukazivanja istine svijetu? Ima li priča o Dari tu snagu, kvalitet, moć...?

Ovaj film svakako da ima snagu da prikaže istinu na temelju činjenica i dokaza i ima snagu da pruži ljudima jedan vid katarze i pročišćenja, jer zaista radi se o filmu epskih razmjera, sudeći bar po onome što sam ja vidio na setu i nekim materijalima.

Bilo je jako naporno i teško, a opet u neku ruku i katarzično za sve nas koji smo učestvovali u njegovom stvaranju, jer ta vrsta monstruoznosti koja se dešavala u tim logorima neshvatljiva je ljudskom umu.

Drago mi je što će film ljude podsjetiti na ta nedjela, kako se ona ne bi ponovo događala, jer mi smo skloni kolektivnoj amneziji i brzo zaboravimo neke ružne stvari i ponovo srljamo u iste greške. Zato mislim da filmovi, knjige i drugi mediji treba da služe kao podsjetnik da ne ponavljamo iste greške, kao i da je "Dara iz Jasenovca" potreban, istinit i ljekovit film.

- Koliko je Vama lično bilo teško da uđete u lik koji igrate u filmu, o čemu ste razmišljali gradeći ga?

Bilo je dosta izazovno ući u lik Mileta Ilića, prvenstveno jer je on jedan usamljen lik, odvojen od porodice, koji svaki dan zakopava leševe, baca ih u rijeku, strahujući da na gomili jednog dana ne pronađe nekog od svoje porodice.

Igrati takve likove je zaista prilično teško, zahtjevno, ali istovremeno veoma zahvalno za glumca, jer tek na takvim teškim zadacima glumac može da čeprka po sebi, da iz svojih nekih fioka podsvijesti izvuče ono što je potrebno da bi se ostvarila velika uloga, a to je - izaći iz zone komfora, suočiti se sa nesvakidašnjim okolnostima.

Mislim da je suština glume da se prikaže istina u okolnostima koje nisu svakodnevne. To je možda i najveći izazov, da budeš istinit u jako teškim okolnostima i nadam se da sam kroz ovu ulogu to uspio.

U svakom slučaju bilo je jako zahtjevno, ali i jako zahvalno graditi ovakvu ulogu u ovom filmu. Naravno da glumac gradi ulogu na svojim privatnim resursima, pa sam i ja, naravno, kao roditelj razmišljao o svojoj ćerki i porodici. Kad sebe postaviš u tu situaciju, mnogo je teže graditi takav lik, jer je teško i emotivno iscrpljujuće, a opet bez toga se ne može, jer glumac uvijek mora da ponudi dio svog bića, kako bi napravio neki lik.

- Predstava "Derviš i smrt" je jedan od najvećih kulturnih događaja u Banjaluci prošle godine, iz više razloga. Kritike i utisci onih koji su je vidjeli su isključivo pozitivne, pa me zanima Vaše viđenje ovog komada. Koliko je izazovna Vaša uloga u odnosu na ono što ste ranije radili, koliko je fizički zahtjevna za igranje, i da li bi se, po Vašem mišljenju, dopala Meši Selimoviću da može da je vidi?

Predstava "Derviš i smrt" je zaista jedan veliki iskorak u produkcijskom i svakom drugom smislu za NPRS. Dobili smo jedan spektakl sa mnoštvom glumaca, sjajnom scenografijom, životinjama na sceni...

Naravno, sve to nije toliko važno koliko da se prenese Mešina zamisao, te zaista antologijske misli, koje su duboko ukorijenjene u DNK našeg naroda. Meni kao glumcu je pripala čast da igram lika Ahmeda Nurudina i to je zaista, uz Raskoljnjikova, nešto najteže s čim sam se do sada susreo u svojoj pozorišnoj karijeri.

Ne znam da li bi Meša bio zadovoljan s onim što smo mi prikazali na sceni, ali znam da bi bio ponosan na nas, zato što smo zajedno s rediteljem Dejanom Projkovskim, dali svoj maksimum.

Ta predstava traje tri i po sata, a uvijek se traži karta više, publika je hvali i voli, tako da mislim da smo postigli ono što smo htjeli, a to je da ljude vratimo klasicima, da ih vratimo velikoj literaturi, da tu veliku literaturu osavremenimo, prikažemo je na najbolji mogući način, kako bi svako shvatio ključ Mešinog djela.

Najveći kompliment za nas kao glumce je što mnogo ljudi iz publike reklo da ih je predstava potakla da se vrate ponovnom čitanju Mešinog romana, tako da mislim da je ovo pun pogodak kada je riječ o repertoaru NPRS.

- Pozorište je kroz istoriju bilo institucija koja kritikuje, ukazuje, opominje, pa i ismijava pojave u društvu. Ima li danas tu snagu i šta mu je, po Vašem mišljenju, primarna uloga u savremenom svijetu?

Pozorište bez društvenog angažmana u suštini i ne može da postoji, jer je ono oduvijek bilo reflekcija društva u kome obitava i stvara, tako da uvijek mora da ima kritičku misao, da bude društveno angažovano, da opominje, nasmijava, na gorak i na vedar način. Pozorište ima i prosvetiteljsku misiju i uvijek će je imati, jer ljudi koji izađu iz pozorišne sale nakon predstave, moraju sebi da postavljaju pitanja o onome što su gledali.

Mislim da čovjek stalno mora da se preispituje kako bi napredovao, jer u suštini mi smo bića koja su radoznala po prirodi, a u današnje vrijeme svi nam nude neke odgovore, bez da smo uopšte postavili pitanja. Pozorište ne nudi odgovore, pozorište postavlja pitanja i čini da onaj ko pogleda predstavu sam stvara mišljenje o nečemu, bez nametanja.

Pozorište je tu da opominje, da ponekad čak i osudi, da nas nasmije, da zagolica maštu, da potakne emociju, ali ne služi da daje neke konkretne odgovore. Ono je tu da čini čovjeka što radoznalijim, da ga potakne da radi na sebi, da čita, gleda predstave. Tako da mislim da pozorište od antičkih vremena do danas ima istu ulogu - da širi prosvetiteljsku misao, da bude društveno angažovano i da ne bude u, uslovno rečeno, zoni komfora.

- Igrate i u holivudskom filmu "The Way of the Wind" reditelja Terensa Malika, između ostalog, i rame uz rame sa dva oskarovca, Benom Kingslijem i Markom Rajlansom. Možete li nam reći malo više o filmu i šta je najvažnije što ste o sebi naučili nakon ovog projekta?

Da, prošle godine sam snimao film sa čuvenim holivudskom rediteljem Terensom Malikom, koji je još meni kao studentu bio jedan od omiljenih, jer smatram da je jedan od posljednjih holivudskih reditelja koji se ne trudi da se dodvori širokoj publici i koji i dalje ima svoj neki lični pečat i više je naklonjen umjetničkoj varijanti i strani ovog posla nego komercijalnoj.

Mislim da se taj Holivud pomalo izgubio, a da je Terens Malik jedan od posljednjih bastiona tog starog dobrog umjetničkog Holivuda koji služi da publici pruži nešto više od puke zabave.

I eto imao sam tu sreću da radim sa njim nakon brojnih kastinga koje sam prošao i to je za mene kao glumca do sada najnevjerovatnija stvar koja mi se desila - snimati sa Terensom Malikom u Rimu i na Malti. Posebno je bilo fascinantno to snimanje u Rimu, jer smo snimali film o posljednjim danima Isusa Hrista kraj Koloseuma i drugih građevina iz tog doba, tako da je autentičnost na najvišem mogućem nivou kao i čitav "kast" tog filma, od Bena Kingslija, Marka Rajlansa, Džozefa Fajnsa, Ejdana Tarnera.

Jedva čekam da ga pogledam, jer za mene kao glumca to je veliki blagoslov i velika čast. Trudio sam se da nekako odgovorim zadatku koji sam dobio i bilo je divno sarađivati sa Terensom, on je jedan jako prizeman i pristojan čovjek koji iz glumca izvlači najbolje. Mnogo smo razgovarali o mom liku, radili na njemu, improvizovali, tako da nosim divna iskustva sa snimanja i nadam se da će uskoro izaći pa da ga pogledamo u bioskopima.

- Da možete da birate, gdje bi voljeli da živite, odnosno koji grad ili država su, po Vašem mišljenju, najbolje mjesto za život i rad jednog glumca?

Nisam mnogo razmišljao o tome gdje bih kao glumac volio da stvaram, volio bih da to bude negdje gdje se dobro radi, gdje se otvaraju važne teme, postavljaju pitanja, gdje se rade dobri tekstovi sa dobrim rediteljima, gdje se snimaju dobri filmovi. Za sada mi ovdje gdje sam jako prija.

U Banjaluci i Narodnom pozorištu RS sam ostvario nešto što malo koji glumac mojih godina može da sanja, igrao sam velike tekstove, velike uloge, radio sa divnim i velikim rediteljima, imamo ansambl koji je jedan od najboljih u regionu, tako da sam u suštini zadovoljan mjestom na kojem radim.

Trenutno sam na relaciji Banjaluka - Beograd, u Beogradu često snimam, tako da za sada ne bih ništa mijenjao, nastavio bih da radim ovdje jer meni kao glumcu u ovim godinama sve ovo za sada prija, a ko zna, možda se u budućnosti desi nešto veće i drugačije.

--

Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.