• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Maja Dodig, direktorka NPRS: Umjetnici su navikli na izazove i prije pandemije (VIDEO)

Sa direktorkom Narodnog pozorišta Republike Srpske porazgovarali smo o teatru u doba pandemije, njegovoj ulozi u savremenom društvu, mladima koji mu se sve češće vraćaju, izazovima s kojima se susrela na samom početku rada i velikom jubileju – 90 godina postojanja NPRS.

Pogledajte

01:41
Devedeset godina Narodnog pozorišta Republike Srpske
-
Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba
Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba

- Na čelo Narodnog pozorišta RS došli ste u martu ove godine. Pretpostavljam da su se tadašnji planovi umnogome promijenili zbog situacije s korona virusom. Kako se NPRS (iz)borilo sa pandemijom?

Imajući u vidu izuzetno otežavajuće okolnosti, na kraju ove godine mogu da kažem da sam ponosna na rezultate našeg umjetničkog sektora i ukupno svih zaposlenih. U julu smo krenuli sa radom i bili smo prva institucija kulture sa sjedištem u Banjaluci koja je to uradila. Igrali smo predstave na našem krovu, pa su naši napori i hrabrost zaposlenih dali rezultate i u ovako teškoj godini.

Učestvovali smo i na određenom broju festivala, pa smo od marta do danas dobili još devet različitih priznanja, tako da mislim da smo u datim okolnostima uspjeli da napornim radom, energijom i kreativnošću damo značajan doprinos kulturi i društvu, što i jeste naša uloga. Naravno da neki planovi i projekcije, entuzijazam koji imate na početku nisu mogli da se ostvare. Nažalost, ni naredna godina ne obećava da će biti godina koja je pogodna za pozorište i generalno za umjetnost i kulturu, ali mi ćemo, kao i sve ostale institucije kulture i dalje predano da radimo što je bolje moguće.
Prednost svih nas koji smo u kulturi je u tome što smo navikli i ranije kroz svoje karijere da se suočavamo sa izazovima i do sad smo se dosta očeličili, jer imamo snagu stečenu na prethodnim izazovima, pa nam ni novi nisu nepoznanica.

Maja Dodig, NPRS Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba

  - Jeste li zadovoljni stanjem u kome je Pozorište bilo kada ste došli na poziciju direktora i možete li prokomentarisati rad Vašeg prethodnika, Nenada Novakovića?

Kada je o glumačkom ansamblu riječ tu nemam da kažem ništa novo ili nešto što svi ne znamo, a to je da imamo izuzetno kvalitetan glumački ansambl i to je jedini segment gdje nema nikakvog dodatnog posla, osim da omogućimo našim glumcima da u potpunosti izraze svoj potencijal.

Što se tiče ostalih sektora i generalno poslovnog aspekta – ne mogu da kažem da sam zadovoljna. Smatram da tu ima puno prostora za unapređenje, mora se jako puno raditi, određene loše navike iskorijeniti, ali to ne može preko noći, trebaće nam vremena za to. Finansijski dio cijele priče je svakako najteži, jer sam preuzela instituciju sa značajnim dugovanjima i to je veliki teret koji me je dočekao na samom početku. Mnogo je lakše kada krećete od nule, jer tada se vaše sposobnosti u stvarnosti mogu vrednovati i realno i objektivno. Ali, kada imate teg koji vas stalno vuče unazad, mnogo je teže. Tako da, sa tim dijelom, moram da priznam, nisam zadovoljna.

- U ovako teškoj godini NPRS je ipak uspjelo da dostojno obilježi važan jubilej – 90 godina postojanja. U okviru tog obilježavanja urađena je predstava „Derviš i smrt“ za koju ljudi imaju samo riječi hvale. Kako ste je Vi doživjeli?

Moram da kažem da smo sa rediteljem Dejanom Projkovskim razvili jedan izuzetan prijateljski odnos. U razgovoru s njim odmah vidite da je riječ o osobi širokog obrazovanja, intelektualcu koji vrlo inteligentno poima stvari oko sebe i u društvu. Mislim da je uspio da kroz predstavu prenese poruke koje su vrlo bitne i samim tim smatram da imamo jedan izuzetan projekat. U prilog tome govori i prepoznatljiv rukopis samog Projkovskog, i kada uzmete u obzir i njegove ranije radove, sve je to doprinijelo da imamo jedan izuzetan projekat, pravi spektakl, kakav ni mi ni naša publika nismo imali priliku da gledamo u našem pozorištu. U prilog tome govori i činjenica da se za svako izvođenje traži karta više, za tu predstavu zaista vlada veliki interes, ali i činjenica da nam ne dolazi publika iz Banjaluke, nego iz cijele države.

- Da li planirate da predstavu ipak postavite na Ljetnu pozornicu Tvrđave Kastel, kako je prvobitno planirano?

Žao mi je što nismo uspjeli da ostvarimo ideju da premijera bude na tvrđavi Kastel. Imajući u vidu epidemiološke okolnosti, predložila sam da premijera bude na Ljetnoj pozornici. Kada je režiser obišao Kastel, složili smo se da se predstava i konceptualno uklapa u njegov ambijent. Scenografija je trebalo da bude još impozantnija, a naš Cezar (konj koji se pojavljuje u predstavi op. au.) bi imao pratnju od još tri-četiri konja.

Ali, morate da imate na umu da su za Kastel potrebna značajna sredstva. Čitav taj poduhvat je mnogo složeniji i skuplji nego što mislimo. Na primjer, samo ozvučenje i rasvjeta bi koštali oko 20 hiljada maraka. Uprkos tome, u to vrijeme smo imali veliki interes publike iz regiona, pa i šire i sve je djelovalo ostvarivo. Međutim, u to vrijeme na snazi su bile mjere koje su dozvoljavale samo 50 ljudi na jednom mjestu, što svakako nije dovoljno. Ostalo nam je da nekad u narednoj godini, da li na proljeće ili ljeto ipak damo sve od sebe da realizujemo tu ideju i da gledamo „Derviš i smrt“ na Kastelu. Jer, značajni umjetnički projekti poput ovog su važna stvar i za grad, i za druge oblasti, poput turizma ili ugostiteljstva.

Maja Dodig, NPRS Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba

- Prije nekoliko dana premijerno je prikazan dokumentarni film „90 godina igre“, koji je takođe dio obilježavanja jubileja. Koliko je izazovno bilo napraviti ga?

Kada smo se reditelj Branko Lazić i ja čuli negdje u aprilu, oboje smo bili skeptični, mislili smo da neće biti mogućnosti da ga realuzujemo. Ali, pošto je riječ o izuzetno važnom jubileju, 90 godina nije mala stvar, odlučili smo da ovoj kući odamo priznanje na način na koji ona to zaslužuje. Ljetos na sastanku sa ljudima iz RTRS-a naišla sam na veliki entuzijazam da se film uradi, i tada je donesena odluka da krećemo u realizaciju. Dogovorili smo se da film mora da bude gotov do kraja godine i tako je i bilo, i na tome sam im beskrajno zahvalna. 

Branko Lazić se zajedno sa svojim timom tada našao pred velikim izazovom, ne samo zbog epidemije i njenih posljedica, nego je imao težak zadatak da u (simboličnih) devedeset minuta smjesti sve one koji su na neki način ostavili trag u ovoj kući. Neke smo ljude sigurno izostavili, ali smo, nadam se, uspjeli da prenesemo autentičnu emociju i ljubav, koje su suština samog pozorišta. Ja sam jako zadovoljna kako je sve ispalo, prve reakcije su izuzetno pozitivne i nadam se da ćemo imati priliku da film prikažemo što široj publici i izvan naše zemlje.

- Kada ste došli na čelo NPRS rekli ste da je 90. godišnjica pravo vrijeme za iskorak. Na šta ste konkretno mislili i u kom pravcu se pozorište generalno mijenja?

U filmu „90 godina igre“ se jako dobro vidi kako se pozorište mijenjalo kroz vrijeme. Kada obilježavate tako značajan jubilej, to je trenutak kada treba da pogledate i iza sebe i ispred sebe. Smatram da imamo obavezu da određene segmente unaprijedimo i da ispred sebe postavimo malo više ciljeve. Dosta je stvari na kojima treba da se poradi, a cilj nam je da naša kuća 95. pa i stoti rođendan dočeka kao bolje rangirana, još priznatija i u svemu bolja. 

- Prethodni direktor, Nenad Novaković najavljivao je i monografiju, kao dio obilježavanja jubileja. Ona još uvijek nije završena?

I ja sam, kao i Vi, bila informisana da se radi na monografiji, na početku mog rada ovdje. Međutim, do mog dolaska ništa nije bilo urađeno po tom pitanju. Imajući u vidu vremenski period koji smo imali na raspolaganju, shvatila sam da se to ne može uraditi do oktobra, kada je rođendan pozorišta. 

S obzirom da se radi o jednom ozbiljnom dokumentu, jednostavno nije bilo dovoljno vremena da se monografija uradi propisno, kvalitetno i kako treba. Tada sam odlučila da ćemo je realizovati kada to okolnosti dozvole, jer je to proces koji traje i po nekoliko godina. Onda ćemo kao krajnji rezultat imati monografiju iza koje svi ponosno možemo da stanemo i kakvu ova ustanova zaslužuje.

Onlajn kupovina karata

Ljubiteljima pozorišta u narednoj godini trebalo bi da bude dostupna i usluga kupovine karata putem novog sajta NPRS. „Planiramo novu internet stranicu, putem koje će biti moguća onlajn kupovina karata. Međutim, i to košta i sve zavisi od finansijskih sredstava s kojima budemo raspolagali“, kaže direktorka.

- U čemu je prema Vašem mišljenju najveća snaga i važnost savremenog pozorišta?

Kada je riječ o kritici određenih anomalija u društvu, pozorište svakako i dalje ima važnu ulogu. Kritika može da bude i pozitivna, a najvažnija uloga pozorišta je da ukazuje i da edukuje. Ne možemo da kažemo da je to samo jedna uloga, nego je pozorište danas višeznačajno. Primjećujemo da se povećao broj mladih ljudi u publici. Razumljivo, stariju populaciju je strah od korone malo udaljio od pozorišta, ali ja se nadam da će sve ovo brzo proći i da će nam se uskoro vratiti, jer vjerujem da i mi njima nedostajemo. Ali, eto, u moru nevolja koje su nas snašle, jako je lijepo i pozitivno kada u publici vidite nova, mlada lica. 

Tako pozorište ima veliku odgovornost prema mladim ljudima i vjerujem, veliki uticaj na njih. Mi smo, kao cjelokupno društvo, pomalo zaboravili na sistem univerzalnih vrijednosti, norme su se izgubile, ali sve naše nade su i dalje uperene u mlade naraštaje i zato imamo obavezu prema njima da na svom primjeru ukazujemo na izgubljene vrijednosti i da svi zajedno radimo na tome da i mladi ljudi usvoje te vrijednosti. A da biste doprli do današnjih mladih ljudi, morate stvari prilagoditi njihovom načinu odrastanja i komunikacije, koji se značajno razlikuje od našeg. Mislim da ne možemo od njih očekivati istrajnost i studioznost koju smo mi imali kada smo bili u školi ili studenti.

Njima treba obrazovni sistem prilagođen njihovoj generaciji, treba im pristupati putem medija i tehnologija koji su njima bliski. S druge strane, loša stvar je što mlađe generacije definitivno mnogo manje čitaju od nas. Kad razmišljam o tome koliki je trag na mene ostavila književnost, koliko su se snažno primale poruke iz knjiga i koliko su učestvovale u formiranju moje i ličnosti moje generacije, žao mi je što današnjoj djeci izmiče ta ljepota nove knjige, njen miris, uzbuđenje zbog nje... Moramo naći način da im vratimo književna djela u živote, ali u formi koja je njima bliska.

Možda će vas zanimati

- Godina koja je na izmaku pokazala nam je koliko je umjetnost zaista važna kada se nađemo u okolnostima nad kojima nemamo kontrolu. Kako onda objašnjavate fenomen da je kultura djelatnost koje se prve odreknemo i u koju, kao društvo i sistem, najmanje ulažemo?

Ja jako često razmišljam o tome i razgovaram sa kolegama iz branše. Nameće se zaključak da mi ne možemo zaboraviti šta se sve dogodilo na ovom području i to je imalo veliki uticaj na sve i ostavilo posljedice s kojima se i danas borimo. Moraju da budu prioritet oni kojima je egzistencija u pitanju, a tek nakon toga možemo da se bavimo kulturom.

S druge strane, moramo i mi, kulturnjaci, da preuzmemo dio odgovornosti. Nikad ne možete da optužite samo drugu stranu, a da ne preispitate sebe. I mi smo po odeđenim pitanjima bili neaktivni, možda nam je povremeno nedostajala ta sinergija da otvorimo određena pitanja i budemo prosto istrajniji. Ponekad smo odustajali poslije prve prepreke. Dakle, i mi nosimo dio odgovornosti za stanje kakvo je danas.
Svi zajedno moramo da radimo, budemo istrajni, zasučemo rukave, i tek tada stičemo pravo da kritikujemo drugu stranu. Dosta od ovoga je na mlađim generacijama koje tek stasavaju, jer oni imaju tu energiju da budu pokretači.

Dobar primjer za to je prva generacija banjalučke Akademije umjetnosti, koja danas čini dobar dio našeg ansambla. Ta generacija je na fakultet išla na 14 različitih lokacija, od prostorija bez prozora, vlažnih podruma, osnovnih škola. Ali, imali smo energije i snage da se borimo za kvalitet svog obrazovanja, čak i studentskim protestima, koje smo organizovali da bi dobili učionički prostor. Poslije toga, stvari su počele da se mijenjaju nabolje, dobili smo određene prostorije i osjetio se napredak. Dakle, može se mnogo toga, kada date sve od sebe, radite, ukazujete na probleme.

- Imate li u planu produbiti saradnju sa drugim pozorištima u BiH i regionu na način da će ona postojati i mimo festivala?

Naravno da ta saradnja može i treba biti još čvršća i bolja, ali moram da pomenem stvar koja ne muči samo nas, nego i cijelu branšu. Smatram da se izgubila suština pozorišnih festivala, zato što smo svi ograničeni finansijskim mogućnostima. Na festivalima većina pozorišnih kuća postupa na jednak način – dođu, odigraju i odu, umjesto da su svi tu tokom cijelog festivala. To je veoma značajno za glumački ansambl i umjetnički sektor svakog pozorišta – da pogledate šta drugi rade, da provedete vrijeme u druženju sa kolegama, da se razmijene ideje i iskustva. Iskreno se nadam da ćemo i mi koji stojimo iza Teatar festa, ali i organizatori drugih festivala da dobijemo značajniju finansijsku podršku i da ti festivali u potpunosti ispune svoju ulogu. Priznanja su vrlo važna kao potvrda da radite nešto dobro, ali ne odlazi se na festivale samo zbog priznanja. 

Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.

Možda će vas zanimati

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop