Pozorište je uvijek imalo bulevarski, opuštajući, ali i dramski repertoar, koji bi trebali podjednako da su zastupljeni. I komedija može, ako je dobro postavljena, da u sebi sadrži oštricu, kritiku vrijednosti, navodi glumac u Narodnom pozorištu RS Zlatan Vidović.
Glumac u Narodnom pozorištu Republike Srpske Zlatan Vidović smatra da Srpska ide snažnim korakom naprijed u stvaranju svoje prepoznatljive kulturne scene, ali upozorava da je nepostojanje kritike na ovim prostorima - veliki nedostatak, jer ona usmjerava na ono šta treba popravljati.
Vidović ističe za Srnu da je kritika neophodna umjetnicima, jer oni ne mogu da funkcionišu samo na osnovu "tapšanja po ramenu".
"Umjetnik mora da bude svjestan svojih mana jer samo tako može da napreduje, kao i svaki čovjek na ovom svijetu, u bilo kojoj profesiji", navodi Vidović.
On smatra da kvalitetna umjetnost, pa i pozorišna, treba čovjeka da "tjera na razmišljanje, da se zapita, da promisli o nekim stvarima i dilemama sa kojima se možda prije nije ni suočio".
"Od antičkih vremena, pozorište ima prosvjetiteljsku misiju i to je suština koja se ne mijenja.
Pozorište se kroz istoriju prilagođavalo vremenima koja su dolazila i prolazila, ali je uvijek posjedovalo esencijalnu vrijednost koja se održava nezavisno od vremena u kojem se nalazi, a to je da publici `preko rampe`, kako mi to kažemo, prebaci osjećanje, emociju, misao", naglašava Vidović.
On ocjenjuje da je suština pozorišta neposredan kontakt čovjeka sa čovjekom, kao i nastojanje da publici pokaže da postoje i drugi načini razmišljanja, druge različite ili iste sudbine i druga shvatanja.
Vidović objašnjava da mu je najveći kompliment kada ulogom podstakne publiku na razmišljanje, te kod nje probudi radoznalost i želju da pročita djelo prema kojem je predstava rađena.
Kao primjer je naveo predstavu "Derviš i smrt" po istoimenom romanu Meše Selimovića, u kojoj igra glavnu ulogu derviša.
On ističe da je predstava "Derviš i smrt" pravi spektakl, još neviđen na pozornici Narodnog pozorišta Republike Srpske, te da posjeduje energiju likova koji se u njoj javljaju, kao i vrhunske svjetlosne i muzičke efekte.
"Ovo nije samo predstava Ahmeda Nurudina, nego i Hasana, Hasanove sestre i ostalih likova, koji prave nesvakidašnju opijajuću atmosferu, zavode njome i naprosto uvlače u svoj svijet", smatra Vidović.
On napominje da je uloga Ahmeda Nurudina jedna od onih u kojima se osjeća prijatno i ispunjeno, iako je zahtjevna i intelektualno i fizički, te predstavlja veliki izazov za glumca.
"U posljednjih par godina imao sam više takvih uloga - tu je Raskoljnikov iz predstave `Zločin i kazna`, zatim uloga u filmu `Dara iz Jasenovca`, seriji `Pevačica` i sve one zahtijevaju veliku količinu energije...", navodi Vidović.
On otkriva da se do sada nije dogodilo da odbije ulogu zbog neadekvatnog teksta i radnje, ali da bi to učinio za uloge koje su dvodimenzionalne i koje karakter prikazuju na pogrešan i banalan način.
Pozorište je, kaže Vidović, od antičkih vremena pa do danas, plemenita stvar, koja okuplja ljude, te im pruža dozu zabave, ali i priliku da se obrazuju.
"Pozorište je uvijek imalo bulevarski, opuštajući, ali i dramski repertoar, koji bi trebali podjednako da su zastupljeni. I komedija može, ako je dobro postavljena, da u sebi sadrži oštricu, kritiku vrijednosti.
Primjeri za to su predstave `Naši dani` i `Sinovi umiru prvi`, koje su komedija i tragikomedije, ali u sebi sadrže i kritičku oštricu, koja tjera na razmišljanje. Komediju je jako teško napraviti jer nije lako nasmijati ljude, a da to ne bude banalno i površno", navodi Vidović.
On je napomenuo da je, iako publika na sceni vidi samo glumce i rekvizite, te čuje muziku, pozorište kuća u kojoj, osim glumaca, žive i razni drugi profesionalci, te da iza predstave stoji armija ljudi, bez čijeg se rada i napora na sceni ne bi dogodila magija.
"Stvaranje predstave je dugotrajan i mukotrpan, ali istovremeno zabavan i kreativan proces, timski rad kostimografa, bravara, stolara, scenografa, suflera i još mnogo ljudi, a glumci su ti koji to na kraju pokažu publici", ističe Vidović.
Govoreći o epidemiji virusa korona, Vidović je rekao da je ta situacija pokazala koliko je čovjek, u stvari, nemoćan kada se nađe pred nečim većim od sebe, te kako može da se odrekne svega bez čega juče nije mogao ni zamisliti da će moći živjeti.
"U tom periodu sam, dok sam razmišljao šta nam budućnost nosi, shvatio da je pozorište preživjelo razne nevolje i nedaće, te da je duh ono što je čovjeku potrebno, jer se bez duhovne hrane ne razlikujemo mnogo od životinja", navodi Zlatan Vidović.
On naglašava da glumcima nije lako da rade dok je u pozorišnoj sali malo publike, koja je pod maskama i koja u tim uslovima ne može da osjeti energiju kao u normalnim okolnostima.