Mondo muzička recenzija

Taj mali a veliki bend iz Teksasa

Autor Nikolina Damjanić

Prije 3 godine putem Netflixa dobili smo na uvid dokumentarac o Ponosu Teksasa koji se odaziva na ZZ Top. U međuvremenu se Ponos nije umanjio u značaju, ali jeste fizički, smrću Dastija Hila, jednog od njegovog tri kamena međaša.

Izvor: Shutterstock

Realnost nam je već dala odgovor da li je to i kraj još jedne legende. Nije, jer Dastiju je nađena zamjena u liku jednog od njihovih roudija. Kao što sam već nebrojeno puta pisao šta mislim o tom nastavljanju bez ključnih likova, poput Čarlija Votsa recimo, ni ovdje ne vidim da će to piti vode, taman da basadžija bude savršena Dastijeva replika. Pogotovo će to biti vidljivo na primjeru ZZ Top, kojih nema u bendu, šta ja znam, desetorica.

U gorepomenutom dokumentarcu „That Little Ol' Band from Texas“ dobar dio scena je pripao bendu koji svira neke od svojih standarda u napuštenoj plesnoj dvorani. I to jeste zagolicalo pažnju, ali nismo ni slutili koliko taj materijal zvuči moćno u svojoj cjelosti. Tu potencijalnu nepravdu ispravlja upravo objavljeni album „RAW: That Little Ol' Band from Texas“.

Izvor: Shutterstock

Bila bi istinska šteta da nismo došli u priliku da čujemo veliki bend u njegovom najboljem izdanju, sirovom, kako to naslov nedvosmisleno i sugeriše. Kada kažem sirovom istinski fanovi će odmah znati da mislim na jedno od dva osnovna lica benda. Onom koje je dokumentovano na za naše uslove kultnoj kompilaciji „The Best Of ZZ Top“, iz 1977. To je licencno izdanje bilo prava Biblija za naše bendove tvrđeg usmjerenja jer je sadržalo istinske klasike poput „Tush“, „La Grange“ od onih bržih te naravno, „Blue Jean Blues“. To je bilo izdanje ZZ Top koje je sadržalo sve osnovne karakteristike benda iz tog vremena, dakle, zarazne blues & boogie rifove preko meljuće ritam-sekcije.

Onda je, kao što znamo, uslijedila modernizacija. I kao što bi rekao neimenovani novokomponovani guslar „gusle moje, instrumentu stari, modernizam ništa vas ne kvari“, bio je to neki novi ZZ Top, onaj koji je tražio puteve da se bude drugačiji. Komercijalno, diglo ih je to u neslućene visine, bez pretjeranih kompromisa. Ipak, u srcu nas koji smo odrasli na igrankama gdje je treštao „Tush“, nije to bila preferirana strana benda, ali smo se mirili da tako mora biti. Sličan utisak ponio sam i sa njhovog koncerta u beogradskoj Areni, gdje nije bilo dovoljne force koja bi nas udarala u stomak. Sanjali smo da će jednog dana opet pezos, kao trzalica u rukama Bilija Gibonsa da zaškripi po žicama njegove gitare.

Izvor: Shutterstock

I evo 2022. kad smo se najmanje nadali stiže upravo to. Trio kao nenadmašni format rok benda, u punoj snazi i sa lakoćom jezdi kroz svoj repertoar. Izvorna sirovost nadograđena je iskustvom iz druge faze, tako da su gorepomenuti standardi dobili modernije čitanje, ne gubeći ni zrnce onog što je ZZ Top uvijek odvajalo od drugih. Jasno, na Bilijevoj gitari i glasu zasnovana je instant prepoznatljivost, ali je ritam – sekcija proizvela ono što je za bugi preduslov, esencija – neprekidnu vožnju. Nije nimalo slučajno što je na tome bio zasnovan bio neponovljivi sound Džon Li Hukera a da se ne govori koliko je to bitno za bend koji se tako otvoreno i nazvao – Endless Boogie.

„RAW: That Little Ol' Band from Texas“, kao svojevrsna kompilacija najvećih hitova, pored gorepomenute ništa manje značajna je i „Greatest Hits“ iz 1992. potvrđuje da su im regularni albumi možda bili i neujednačeni, ali kada se ovako poslože onda je teško u istoriji rokenrola naći ubitačniji trio. Dok su snimali tu svirku bez publike, nisu mogli znati da je im to jedna od posljednjih u toj postavi. A sviraju kao da im je zadnje, eto koliko je to dobro.

Nebojša Ristić za Mondo