The Boss ima novi album. Relativno novi, jer pjesme po prvi put nakon „Seeger Sessions“ albuma nisu njegove, već drugih autora ili što je možda važnije, drugih pjevača.
Bruce je u doba pandemije imao dovoljno vremena za dalju introspekciju svoje dotadašnje karijere, pa je zaključio da je on ne samo veliki kompozitor, tekstopisac, plesač...već i – pjevač. Kud ćeš boljeg načina da se to dokaže nego oprobati glas na nekim od soul standarda, a kao što znamo, soul je oduvijek bio poligon samo za najbolje glasne žice.
Budući da Springsteenu, bez obzira da li mu je pogonsko gorivo bila depresija protiv koje se već dugo uspješno bori svojim nevjerovatnim studijskim i koncertnim outputom, energije i samouvjerenosti ne fali, on se zadatka nije prepao nego mu se posvetio punim srcem i soulom, iliti dušom. Zajedno sa producentom i sviračem svega živog na albumu o kojem je riječ „Only the Strong Survive“, Ronom Aniellom, izabrao je 15 pjesama od kojih su neke poznate praktično svakom ko je ikad slušao soul, a neke baš i ne.
Ne znam da li su u procesu izbora otpale neke koje je možda želio da odabere, ali prosto nije mogao da ih otpjeva na zadovoljavajući način, no dobismo album koji se pomalo izmiče valorizaciji. Prvi singl, spot, koji smo dobili, furiozna obrada „Do I Love You (Indeed I Do), Franka Wilsona, nas je oborio s nogu, tim prije kad smo iskopali original u poređenju s kojim je Brusovo čitanje bilo pravi uragan, kao što se nekako i očekivalo kada je momak iz Nju Džerzija u pitanju. Jeste da ga je bilo pomalo neobično vidjeti bez gitare i E Street Banda, već na čelu pravog orkestra sa sve pratećim vokalima koji proizvode pomenuti uragan, ali to je bilo nebitno u poređenju sa vodom koja nam je krenula na usta.
E, onda smo dobili ni manje ni više nego „Nightshift“ The Commodores, za koje je bilo teško povjerovati da Brus uopšte zna da su postojali, a kamoli da mu je ta pjesma nešto posebno značila. OK, nije nauka shvatiti da je tekst te pjesme zapravo posveta ne samo Marvinu Geju već i drugim velikanima soula pa je to najvjerovatniji razlog što se našla u istom košu sa nekim drugim pjesmama koje pravovjerni ljubitelji soula preferiraju.
Sve dok se nije pojavio snimak nastupa u Džimi Felonovom šou, djelovalo je da je to to, da smo dobili vrlo solidno izvedene, i, da ponovo naglasim, otpjevane pjesme koje su drage njihovom obrađivaču. Šta su, zapravo, verzije koje smo čuli u tom nastupu, druga je, pored pomenute „Do I...“, „Turn Back the Hands of Time“, razotkrile? Da je „Only the Strong Survive“ mogao biti bar za trećinu bolji i, što je kad je soul u pitanju najbitnije, srčaniji i dublji. Produkcijom koja je vjerovatno rađena u prilično hermetičnom okruženju ubijena je, srećom ne u potpunosti, vatra koja ih krasi, jer kad ih čujete u živom izvođenju, sa 4 ženska i 3 muška prateća vokala, dobijete to zrnce koje studijskoj verziji ipak nedostaje.
Ostaje, naravno, i ono vječito pitanje o crnim i bijelim momcima. Brus, kojeg znamo iz nekog drugog štiha, a koji je ništa manje strastven, ovdje ipak ne udara jednakim efektom. No, to onda otvara skoro vjekovnu dilemu da li bi bijeli muzičari uopšte trebalo da se bave primarno crnačkim formama, što u istom dahu negiraju nebrojeni primjeri gdje i „bijelci mogu da skoče“.
Mislim da je mnogo važnije to što je u ovo suludo doba u kojem je istinska pjesma a ovdje je 15 takvih gotovo izumrla pod teretom digitalizacije, ludog ubrzanja i guranja emocije u drugi plan, neko, a pogotovo tako značajan i uticajan kao The Boss skrenuo pažnju na njihovo postojanje.
Uz vraćanje vlastitim izvorima, a Brus je na njegovim maratonskim koncertima redovno ubacivao neke od ovih standarda uz koje se formirao, ovaj album tako ostaje kao svjedočanstvo ne samo vitalnosti njegovog titulara već i dokaz neuništivosti Sweet Soul Music kako je još 1967. pjevao Arthur Conley. Pa da onda parafraziram:“Spotlight on Bruce Springsteen now, he's the king of them all!“
(Nebojša Ristić za Mondo)