U selu, koje se zove Uelen ili "crna zemlja", vrijeme je stalo.
Navikli smo da je svijet odavno postao maksimalno umrežen. Internet "hvata" u bilo kojoj pećini, a suši rolnice dovoze čak i u najudaljenija sela. Ipak, na karti Rusije postoji mjesto gdje je vrijeme doslovno stalo. Ovdje je svjež paradajz pravi poklon sudbine, automobil beskorisna gomila metala, a učitavanje jedne fotografije može da potraje čitavu noć.
I to uopšte nije neka zaboravljena stanica u Sibiru, već naseljeno selo. Tamo žive obični ljudi, ali njihova svakodnevica je život herojstva. Selo se zove Uelen ili "crna zemlja". I to mjesto je pravi portal u drugu stvarnost.
Gdje se nalazi ta "crna zemlja" i zašto je tako nazvana?
Selo se nalazi na Čukotki, na uskoj traci šljunka između lagune i Beringovog moreuza. U blizini je rt Dežnjov, najistočnija tačka Rusije. Mještani svoju domovinu nazivaju Uelen. Mjesto je nazvano i "crna zemlja" zbog tamnih humki na padini brijega. One nisu pod snijegom tokom cijele godine i služe kao neka vrsta svjetionika za putnike.
Kako se živi na kraju svijeta?
Do Uelena se može stići samo vazdušnim putem. Helikopter dovozi i odvozi ljude u pet naselja Čukotskog rejona. U samom selu danas živi oko 600 ljudi. Imaju školu, meteorološku stanicu, prodavnicu i poštu. Sa medicinom je teško. Za sve je tu jedan pedijatar. Tek nedavno, 2020. godine, pojavila se i hitna pomoć. A internet je veoma spor. Mještani kažu da podsjeća na onaj u velikim gradovima krajem devedesetih. Video ne može da se gleda, a jedan fajl može da se preuzima po nekoliko sati.
Najčudnija stvar u Uelenu je hrana. Donose je sa "kopna" samo jednom godišnje. Helikopter doprema sve, od žitarica do konzervi. Namirnice koje se brzo kvare, zamrzavaju se i rastežu na par mjeseci. Svježe povrće i voće ovdje su luksuz. Sir ili paradajz mogu da priušte samo veoma imućni ljudi. Izuzetak je meso irvasa.
Klima u ovim krajevima ne miluje ljude. Čak i u julu, u najtoplijem mjesecu, može da padne snijeg ili da udari mraz. Zimi temperatura bez problema pada do minus dvadeset. U tundri često bjesni mećava. Po takvom vremenu vidljivost pada na jedan metar. U tako surovim uslovima preživljavaju ne samo stanovnici Uelena. U blizini se kreću i nomadski pastiri irvasa sa stadima. Oni i dalje žive u jarangama, prenosivim skloništima od kože.
Čime se ljudi bave?
Osnovna delatnost mještana je lov na morske sisare i ribolov. U moru ima mnogo lososovih vrsta, kitova i morskih zečeva. U okolini je pronađeno zlato, ali se eksploatacija ne sprovodi. Glavno bogatstvo ovih krajeva nisu dragocjeni kamen i metali, već priroda. Teritorija oko Uelena ulazi u nacionalni park Beringija.
Uelen je poznat širom svijeta po svojim majstorima za rad od kostiju. Od kljova i kostiju morževa rezbare figure životinja, prave gravure sa scenama lova i svakodnevnog života. Godine 1931. u Uelenu je otvorena čuvena radionica za rezbarenje kosti. Njen prvi rukovodilac bio je umjetnik Vukvuktagin, a najpoznatiji rezbar postao je majstor Huhutan. Počeo je da stvara nakon što je u lovu izgubio nogu.
Zanimljivo je da su u tridesetim godinama prošlog vijeka u rezbarenje kosti prvi put ušle i žene. Ranije se to smatralo isključivo muškim poslom. Sada se u radionici prave šahovi, broševi, pa čak i pudrijere.
(MONDO)