MONDO filmski osvrt

U susret Oskaru: Kud plovi ovaj brod?

Autor Vesna Kerkez

Pročitajte osvrt Nebojše Ristića na nominacije za ovogodišnjeg Oskara.

Izvor: YouTube/Screenshot

Eto, sad makar znamo koji su filmovi i koji autori u konkurenciji za najprestižniju filmsku nagradu na svijetu, onu Američke akademije za film. Bilo je, kao i svake godine, sužavanja liste kandidata po medijima, neke druge nagrade ili nominacije su već podijeljene, ali džabe sve, Oskari su Oskari.

Na ovim stranicama smo već pisali o nekima za koje se pretpostavljalo da će se naći u tom, najužem krugu, ali tek sada možemo na miru da vam obećamo kako ćemo ih do 27. marta većinski recenzirati.

Možda će vas zanimati

Prije nego što nastavimo sa već započetim prikazima, čini se kao dobra ideja da se osvrnemo na kandidovane u svjetlu onog čemu smo svjedočili proteklih 5 godina kada je Oskar u pitanju.

To može biti dobro predviđanje, ali isto tako ne mora značiti ništa, kao što smo se već nebrojeno puta uvjerili prošlih godina. Naime, i ove godine u konkurenciji su toliko različiti filmovi, pa je potpuno jasno da to što su neki od njih veoma stilski slični nekim od prethodnih pobjednika, ne mora biti nikakva garancija da će i oni biti ovjenčani nagradom.

"Belfast" Kennetha Branagh, npr. jeste biografski film, pa bi neko rekao, povlačeći paralelu sa "Romom" da mu to daje dobre šanse, ali šta tek reći za "The Hand of God", koji doduše nije u konkurenciji u glavnoj kategoriji već "samo" u onoj za najbolji strani film izvan engleskog govornog područja.

Vjerovatno najbolji film, generalno, koji je snimljen u prethodnoj godini, a koji se veoma oslanja na biografiju Paola Sorentina bi morao po tom "biografskom" ključu pokupiti Oskara, ali čini se da ga bukmejkeri i ne vide baš u toj ulozi.

"King Richard" je takođe biografski film, samo što ovdje nije u pitanju režiserova biografija već životna priča oca čuvenih sestara Williams. Potpuno tipična holivudska priča u kojoj se izdvaja Will Smith, a koji bi Oskara mogao dobiti ne toliko zbog tog što je film dobar, loš ili tek osrednji, već zbog prozaične stvari koja se nekoliko prošlih godina ponavlja. Ta je da su Afro-Amerikanci gotovo obavezna stavka prilikom podjele nagrada. Iz koje su, opet iz drugih razloga, bili izostavljani dugi niz godina.

U neku vrstu biopica spada i "Spencer", obzirom da se ne bavi kompletnom biografijom Lady D, već samo jednom epizodom od nekoliko dana u njenom životu, ali nikad se ne smije potcijeniti film ili serija koji za tematiku imaju britansku kraljevsku porodicu. To što je taj film uglavnom poligon za solo-tačku Kristen Stewart ne bi trebalo da bude velika prepreka kad se članovi Akademije budu odlučivali oko Oskara za glavnu žensku ulogu.

Jedna od pomenutih "obaveznosti" ide na ruku filmu "CODA" (Children of Deaf Adults), koji jeste topla pričica o odrastanju u porodici gdje jedini član koji nije gluv želi muzičku karijeru. U tom je filmiću sve potaman, lako se srodite s pričom i razvijete empatiju za njegove junake, ali to je to i ništa posebno. Poučeni iskustvom sa "Green Book", takođe simpatičnim filmom, ipak nije nemoguće da se i tu ogrebe za nekog Oskara. Samo što mi nekako, moguće naivno, očekujemo da Oskari pripadaju samo neobičnim filmovima koji nadrastaju svakodnevno.

I to nas onda neminovno dovodi do kategorije za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Onu u kojoj već poslovično nalazimo oazu istinskog kvaliteta i nečeg drugačijeg. Tako je nekako i ove godine, pored pomenutog Sorentina, tu je i norveški "Najgora osoba na svijetu", Joachima Triera koji svakako odudara od stereotipne ponude koja već odavno nosi negativni atribut holivudske. Sudeći prema užasno visokim ocjenama kritike za japanski "Drive My Car" ni njegove šanse nisu male.

Ako bi se gledao broj nominacija i zakon vjerovatnoće, onda bi "Dune" mogao biti apsolutni pobjednik, ali čini mi se da ga čeka sudbina filmova poput "Blade Runner 2049", "Dunkirk" ili "1917" koji su Oskare osvajali uglavnom u tehničkim kategorijama, makar su to bili odlični filmovi i prava je nepravda svoditi ih ne tek superiornu demonstraciju tehničkih mogućnosti moderne tehnologije.

Obzirom da ovaj tekst nastaje prije temeljne inventure svih nominovanih, a još neodgledanih poput "Licorice Pizza", onda su moguće i korekcije navedenih predviđanja. Naročito ako se zna da je među nominovanim i Spielberg sa "West Side Story" koga je teško tek tako isključiti iz liste favorita.

Na kraju, za ovaj prvi osvrt na nominacije, ostao je, nimalo slučajno "Šape pasje" kako je neko, potpuno nevjerovatno, preveo "The Power of the Dog". Sve upućuje da je ovaj film nekako najviše po ukusu onih koji biraju Oskare, ma koliko se senzibilitet tog filma ne podudarao sa onim što piše dobar dio filmske kritike.

Konačno, jako se teško oteti utisku o bar dvije stvari. Prva je da među takmacima gotovo da nema filma koji oduševljava kako je to bio slučaj u nekoliko posljednjih godina, kada se barem jedan isticao kao remek-djelo ("Roma", "Parasite", "Nomadland").

Druga je usko povezana sa prvom, a ogleda se u tome da na djelu, ponovo za razliku od pomenutih godina, nemamo jaku konkurenciju u kojoj je gotovo svejedno ko će pobijediti. Pobjeda, sama po sebi, jer ovo nije sport već umjetnost, i nije toliko bitna koliko poruka koju svaki izbor neminovno šalje gledaocima. Jer svaki put kad pobijedi prosječan film, a to se bogami dešava i to ne tako rijetko, ostanemo zabrinuti kuda plovi ovaj brod.

(Nebojša Ristić, za mondo.ba)