Kada je Koko Šanel 1926. skinula steznike i obukla žene u "boju žalosti", ona im zapravo nije prodala haljinu. Prodala im je slobodu da budu primijećene zbog sopstvene ličnosti, a ne zbog onoga što nose na sebi.
Oktobra 1926. godine, na stranicama američkog izdanja magazina Vogue, pojavila se jednostavna ilustracija haljine od crnog krepa. Imala je duge, uske rukave, ravan kroj bez naglašenog struka i porub koji je tek otkrivao koljena. Uz nju je stajala samo jedna niska bisera.
U eri u kojoj su ženskim ormarima još uvijek vladali teški korseti, slojevi čipke i glomazni šeširi, urednici su dali smjelu prognozu: nazvali su je "Šanelov Ford" (Chanel's Ford). Baš kao što je crni automobil model T Henrija Forda demokratizovao vožnju i postao dostupan masama, predvidjeli su da će ova haljina postati uniforma svake žene sa stilom. Bili su u pravu. Sto godina kasnije, mala crna haljina (Little Black Dress) i dalje je neprikosnoveni temelj ženske garderobe.
"Sve ću ih natjerati da nose crno": Kako je boja žalosti postala šik
Da bi se razumjela težina revolucije koju je Gabrijel Koko Šanel izvela 1926. godine, neophodno je razumjeti šta je crna boja tada predstavljala.
Kroz čitav 19. vijek i početak 20. vijeka, crna odjeća imala je samo dvije namjene: nosile su je udovice u strogom periodu žalosti (tradicija koju je do ekstrema dovela britanska kraljica Viktorija) ili posluga - sobarice i guvernante. Za buržoaziju, pojaviti se u crnoj haljini na večernjem prijemu bez smrtnog slučaja u porodici smatralo se čistim društvenim skandalom i lošim ukusom.
Koko Šanel je to prezirala. Zgađena kitnjastim, šarenim kreacijama tada vodećeg dizajnera Pola Poarea, navodno je izjavila: "Ove boje su nemoguće. Sve ću ih natjerati da nose crno."
Inspiraciju za svedenost nije pronašla u salonima visoke mode, već u sopstvenom skromnom porijeklu — strogim, tamnim odorama časnih sestara u sirotištu Obezan, gdje je odrasla. Šanel je oduzela odjeći sve suvišne ornamente i ponudila platno koje je ženi omogućilo da se kreće, diše, radi i pleše čarlston. Bila je to tiha pobuna protiv patrijarhalnog shvatanja da žena treba da izgleda kao ukras.
Preživjela krize i doživjela holivudski trijumf
Mala crna haljina nije bila samo estetski hir, pokazala se izuzetno praktičnom kroz najteže periode 20. vijeka:
Velika depresija (1930-e): Kada je ekonomska kriza pogodila svijet, crna tkanina bila je pristupačna i nije odavala tragove habanja, pa je haljina postala spas za žene koje nisu mogle da priušte bogatu garderobu.
Drugi svjetski rat (1940-e): Zbog racionalizacije tkanina i nestašice tekstila, svedena silueta bez previše materijala postala je zakonska i stvarna potreba, a ne samo modni izbor.
Filmska besmrtnost (1961): Iako ju je Šanel stvorila, Odri Hepbern ju je u filmu "Doručak kod Tifanija zauvijek" urezala u pop-kulturu. Doduše, ta duga, skulpturalna verzija sa otvorenim leđima nosila je potpis Ibera de Živanšija, ali je ideja ostala ista — apsolutna elegancija bez viška detalja.
Od "osvetničke haljine" do pank revolucije
Kroz decenije koje su uslijedile, svaki dizajner i svaka epoha koristili su malu crnu haljinu da ispričaju svoju priču:
Tokom sedamdesetih, u eri panka, nosila se pocijepana i spajana zihernadlama. Devedesetih je doživjela dva istorijska vrhunca. Prvi se dogodio 1994. godine kada je princeza Dajana obukla asimetričnu, svilenu crnu toaletu Kristine Stambolijan - model koji je istog trenutka kršten kao "osvetnička haljina" ("Revenge Dress"),poslavši poruku samopouzdanja u noći kada je princ Čarls javno priznao preljubu. Iste godine, Elizabet Harli se pojavila na premijeri u Versačeovoj crnoj haljini spojenoj džinovskim zlatnim zihernadlama, lansirajući svoju karijeru preko noći.
Pogledajte:
Vijek slobode u jednom komadu tkanine
Danas, čitav vijek nakon što se prvi crtež pojavio u Vogue-u, mala crna haljina je jedini komad garderobe koji ne robuje trendovima. Ona briše staleške razlike, izgleda jednako ubjedljivo od jeftinog pamuka kupljenog u fast fashion radnji kao i od najfinije svile iz pariskog ateljea.
Kada je Koko Šanel 1926. skinula steznike i obukla žene u boju žalosti, ona im zapravo nije prodala haljinu. Prodala im je slobodu da budu primijećene zbog sopstvene ličnosti, a ne zbog onoga što nose na sebi.
Sto godina kasnije, ta lekcija o stilu i dalje nema konkurenciju.
(Mondo.rs)