Bol može da zavara: Hirurg objašnjava kako da prepoznate upalu slijepog crijeva prije nego što dođe do komplikacija

Upala slijepog crijeva (apendiksa) jedan je od najčešćih upalnih procesa koji zahtijeva hitno hirurško liječenje u digestivnoj hirurgiji, kažu ljekari.

To, ipak, ne znači da akutni apendicitis isključivo pogađa mlađe osobe, do upale slijepog crijeva može da dođe i u starijem životnom dobu. Doktori kod starijih pacijenata bilježe i dosta više životno ugrožavajućih "pucanja" slijepog crijeva. Zbog svega navedenog bitno je da na vrijeme prepoznamo upalu i hitno reagujemo.

Šta je u stvari "slijepo crijevo"?

Na početku razgovora opšti hirurg dr Stefan Kmezić sa Prve hirurške klinike Univerzitetskog kliničkog centra Srbije nam objašnjava zašto nije u potpunosti ispravan u narodu odomaćen izraz "slijepo crijevo". Anatomski, slijepo crijevo se naziva cekum.

"Pod ovim imenom obično se misli na apendiks ili crvuljak, te ću u nastavku upotrebljavati navedene termine. Iako se u svakodnevnom govoru izraz "slijepo crijevo" najčešće koristi za crvuljak, anatomski se slijepo crijevo odnosi na cekum - početni dio debelog crijeva iz kojeg se pruža crvuljak, odnosno apendiks", kaže dr Kmezić.

Kako dolazi do upale slijepog crijeva?

"Apendiks, odnosno crvuljak, nalazi se na početnom dijelu debelog crijeva, na cekumu i svojim lumenom komunicira sa digestivnom cijevi. Najšire prihvaćen mehanizam nastanka upale je blokada lumena crvuljka (apendiksa), najčešće nekim čvrstim dijelom stolice, nakon čega dolazi do otoka, kompromitovanja cirkulacije koja dovodi do pojave lokalnih ishemija (gubitka vitaliteta tkiva). Ova ishemična mjesta (dijelovi tkiva u kojima je dotok krvi ozbiljno smanjen ili potpuno prekinut) predstavljaju slabe tačke i mogu dovesti do perforacije ("pucanja") slijepog crijeva", navodi dr Kmezić.

Upala slijepog crijeva moguća je u svakom životnom dobu

Doktor napominje da akutni apendicitis može da se javi u svim životnim dobima, ali češći je kod mlađih osoba, uglavnom se javlja u drugoj i trećoj deceniji života.

"Kako su epidemiološke baze velike, postoje različiti podaci i neki od njih ukazuju na nešto veću incidencu obolijevanja u muškoj populaciji u odnosu na žensku. Oko 5 do 10 odsto slučajeva upale bilježi se u populaciji starijoj od 60 godina, uz dosta viši stepen perforacije ili "pucanja", kako se to odomaćilo u svakodnevnom govoru", kaže dr Kmezić.

Zašto je dijagnoza uvijek izazov?

Iako se hirurško liječenje akutnog apendicitisa smatra rutinskom procedurom, sam proces postavljanja dijagnoze oduvijek je predstavljao izazov, kako za mlade tako i za one najiskusnije hirurge, naglašava dr Kmezić.

"Kada bi se naveo jedan univerzalni simptom, koji bi trebalo da bude znak za odlazak ljekaru, mogli bismo da izdvojimo bol u trbuhu. Ono što ovaj bol čini specifičnim je njegova lokalizacija koja ne mora uvijek da bude na tipičnom mjestu, a to je u donjem desnom kvadrantu trbuha. Često bol počinje u projekciji želuca, nakon čega migrira ka samom crvuljku. Sam položaj apendiksa takođe može da definiše tačku sa najvišim intenzitetom bola, što takođe predstavlja dijagnostički izazov imajući u vidu brojne anatomske varijacije u lokalizaciji", navodi dr Kmezić.

Kako bi se stepen tačnosti postavljanja dijagnoze povećao, i danas se organizuju konsenzus konferencije gdje se usvajaju različiti protokoli i opšteprihvaćeni evaluacioni skorovi, kaže doktor.

Pored bola u trbuhu mogu se javiti mučnina, povraćanje, gubitak apetita, povišena tjelesna temperatura, pojačan bol pri pokretu, malaksalost, osjećaj nadutosti, pojava prolivastih stolica, dodaje dr Kmezić.

Kako do precizne dijagnoze?

Naš sagovornik objašnjava da se stručnjaci danas dosta oslanjaju i na dijagnostiku koja je umnogome olakšala postavljanje dijagnoze.

"U svakodnevnoj praksi imamo na raspolaganju ultrasonografski pregled (ultrazvuk), kao i pregled skenerom ili magnetnom rezonancom. Takođe, značajno je i praćenje zapaljenskih parametara, kao što su broj leukocita, CRP, a u komplikovanijim slučajevima i nekih drugih sofisticiranijih markera infekcije", kaže dr Stefan Kmezić.

Šta je najveći strah?

"Najveći strah opravdano predstavlja "pucanje slijepog crijeva", što pacijenti često navode kada žele da objasne ozbiljnost situacije u kojoj su se našli. Perforacija usljed akutnog apendicitisa ne mora nužno da bude povezana sa vremenskim periodom od pojave bolova. Neki perforiraju u ranom stadijumu, dok drugi ostaju neperforirani duže vrijeme. Nastanak perforacije zavisi od uzrasta, položaja apendiksa, opstrukcije lumena, imuniteta, uzroka upale ili pridruženih bolesti. Ono što je definitivno dokazano je da stepen perforacije raste prolaskom vremena, ukoliko sama upala nije tretirana ili adekvatno praćena. Smatra se da rizik od perforacije raste na nekih 30 odsto ukoliko simptomi traju duže od 48-72 sata", navodi dr Kmezić.

Doktor naglašava da ipak sve ove procente i podatke treba uzeti sa rezervom, jer kao što je navedeno, postoje velike i heterogene epidemiološke baze sa isto tako raznovrsnim rezultatima.

"Prevencija perforacije je prije svega javljanje ljekaru sa pojavom nekih od gore navedenih simptoma i, ukoliko se isključi indikacija za hitnim hirurškim liječenjem, adekvatno praćenje nastalog stanja", navodi dr Stefan Kmezić.

Izvor: Kurir/Danijela Tadić