Crno-bijeli su doživjeli poraz koji ne mora da bude kraj svijeta - nedostaci u igri pokazali su šta mora da funkcioniše bolje u nastavku evropske jeseni.
Znalo se još krajem avgusta, kada je održan žrijeb grupne faze Konferencijske lige, da će Partizanu pravi testovi tokom jeseni biti mečevi protiv Genta.
Tako se i pokazalo - u borbi za prvo mjesto u grupi prvu bitku dobili su Belgijanci i primakli se zacrtanom cilju, dok dan nakon prvogporaza Partizana u Humskoj poslije 40 utakmica, crno-bijeli imaju svoja pitanja na koja će morati da potraže odgovore.
Gent je iz Beograda odnio sva tri boda pobjedom 1:0, a Partizan prvi put od meča sa Mančester junajtedom nije zatresao mrežu na svom stadionu. U par navrata jeste bio blizu da to učini - poput prečke Igora Vujačića koja je sve na stadionu šokirala - ali na kraju je neubjedljiva igra tokom većeg dijela utakmice bila presudna.
Partizanova taktička predvidivost, Gentova fizička nadmoć i nedostatak većeg kvaliteta rezervnih igrača crno-bijelih rezultirali su da domaći ostanu bez boda koji je Stanojević smatrao realnim ishodom.
Mjesta za paniku poslije poraza ne bi smjelo da bude, Partizan će se opet fokusirati na očuvanje prvog mjesta u ligi, ali iz ovog meča će Stanojevićevi puleni morati štošta da nauče. Jer Gent je ogolio njihove nedostatke.
BELGIJANCI "PROČITALI" PARTIZAN
Dosta priče prije meča bilo je o 3-4-3 sistemu Genta i njihovoj fokusiranosti na veliki broj igrača u završnici napada. Ali tok ovog meča u dobroj mjeri odredila je Partizanova taktička predvidivost.
Jednostavno, Partizan ima takav tim da se postavka ekipe uvijek može očekivati u istom sistemu, sa gotovo uvijek istim tipom igrača. I Hajn Vanhezebruk je u pripremi susreta to odlično "pročitao" i pripremio svoje pulene.
Gentov visok izlazak sa dvojicom napadača i jednim polušpicem najčešće nije dozvoljavao crno-bijelima započinjanje napada iz poslejdnje linije, a i kada su to uspijevali, Igor Vujačić i Siniša Saničanin jednostavno nisu imali ni dovoljno kvaliteta ni jasnih opcija šta dalje činiti. Na kraju je meč odlučio upravo njihov pad koncentracije i ostavljanje najnižeg igrača na terenu, Kumsa, usamljenog da glavom zatrese mrežu.
Sa druge strane, u napadu se Rikardo Gomeš mučio čitavih 90 minuta. Povici sa tribina su ukazivali da je napadač crno-bijelih bio previše sebičan, ali iako je u nekoliko situacija mogao da uradi više, potrebno je dodati kontekst u taj razgovor.
Rikardo je najčešće bio ostavljen sam da se bori sa trojicom štopera, što je Gentu omogućavalo da u svakom trenutku dvojica defanzivaca budu "na njegovim leđima". Gubio je energiju, a nije ni imao pravu podršku Kvinsija Meniga i Lazara Markovića. Gosti su znali kako da Markovića "isteraju" dalje od gola ka aut liniji, dok je Menig tek uspio da stvori jednu pravu šansu, koju Natho nije iskoristio. I to je bilo to.
Ipak, na sredini terena se tek jasno vidjelo koliko Partizan ne može da se nosi sa fizički nadmoćnijim timom.
GENTOVA SNAGA NA SREDINI TERENA
"Oni su jači fizički, brži su od nas. Nisu ni oni imali neke šanse, ali su bili dominantniji. Sabili smo i mi njih poslije naših izmjena, ali kvalitet protivnika nam nije dozvoljavao da se razmahnemo", rekao je Stanojević poslije meča.
Na sredini terena, Kums i Ovusu su imali pomoć Ođiđe Ofoea i taj "trougao" najčešće je lako izlazio na kraj sa veznim redom Partizana. Aleksandar Šćekić nije imao ni brzinu ni snagu da se snađe u tom prostoru pa je često ostajao bez konkretnog doprinosa, a Zdjelarova dodavanja često su bila usmjeravana na bokove, prije nego ka dobro čuvanom Nathu.
Izraelac je čak često bivao primoran da se dosta dublje vrati po loptu ne bi li pokušao da više učini, ali kada bi to i činio, podignuta glava unaprijed nije donosila pogled sa jasnim rješenjima šta dalje činiti. Uz to, Gent je često olako uspjevao da prenese težište igre baš kroz sredinu terena, pa je i Zdjelar u par navrata rukama morao da zaustavlja protivničke igrače ne bi li "kupio" vrijeme ostatku tima.
Priznao je Stanojević da Partizanu ne odgovaraju ovakvi timovi, ali do 4. novembra i meča u Gentu ovo su problemi koje će strateg crno-bijelih željeti da riješi.
IZMENE OSTALE NEDOREČENE
Dosta brzo je Stanojević reagovao u drugom poluvremenu izmjenama. Ulazili su redom Holender, Urošević, Jojić, Pantić i Lutovac, ali osim sporadičnih serija napada u kojima je Partizan rijetko imao završni udarac, većeg efetka nije bilo.
Najviše vremena na terenu od njih petorice proveo je Holender, više od pola sata, ali njegova uloga nije donijela ništa. I tako je već neko vrijeme - reprezentativac Mađarske ove sezone ni po čemu ne uspijeva da opravda odluku crno-bijelih da ga otkupe od Lugana nakon pozajmice.
Stanojević je svoje izmjene objasnio željom za više intenziteta, što donekle jeste Partizan uspio da dobije. Danilo Pantić je možda i najviše pokazao želju da uzme stvar u svoje ruke, ali i dalje je u svemu bilo nelogičnosti.
Ulaskom Lutovca u finišu, Partizan je na terenu imao njega, Živkovića i Holendera, desnonoge igrače kojima je glavni atribut brzina. Brzina koja na ovom meču nije dolazila do izražaja. Previše igrača sličnog profila nije donijelo boljitak, pa se postavlja pitanje da li je možda izjednačenje trebalo tražiti "drčnijim" i nepredvidivijim Nikolom Terzićem.
Sada je lako postavljati pitanja i u Partizanu će željeti da što prije pronađu odgovore. Ipak, jasno je da je ovo tim koji ima svoje limite i neki od njih su bili jasno ogoljeni u četvrtak uveče.
Partizanu će sada biti najvažnije da se brzo podigne pobjedama u Superligi, jer slijede nezgodne ekipe TSC-a i Čukaričkog. Nema mjesta panici u Humskoj, ali mir se "kupuje" pobjedama...