Dragan Stojković Piksi u ekskluzivnom intervjuu za MONDO govorio je i o igračkim danima u Marseju i Nagoji, kao i periodu kada su mnogi sumnjali da više neće igrati fudbal. Kao i u Lisabonu, i tu im je pokazao da greše.
Dragan Stojković Piksi je trenutno tema broj jedan u Srbiji pošto je napravio herojski podvig sa fudbalskom reprezentacijom i odveo Srbiju na Svjetsko prvenstvo u Kataru - i to direktno.
Pobijedili smo Kristijana Ronalda usred Lisabona, baš kao što je i najavljivao. Pričao je o tome i prije nego što je postao selektor Srbije, a pun samopouzdanja pred odlučujuću utakmicu kvalifikacija bio je u intervjuu za MONDO koji je urađen uoči meča protiv Portugala.
Dotakli smo se Piksijevih igračkih dana iz Marseja i Japana, kada je uspio da se izbori sa svim problemima sa povredama koje su ga mučile, pa uprkos sumornim prognozama doktora ostane u fudbalu.
Nakon odlaska iz Crvene zvezde u Marsej, s kojim je upravo od bivšeg kluba izgubio u finalu Kupa šampiona 1991. godine i odbio da izvede jedanaesterac, mučile su ga ozbiljne povrede, pa smo ga stoga upitali da li je to bio i najteži period njegove impresivne karijere?
"Najteži period su te devedesete, da budem grub i da kažem da su bile s*ebane. Povredio sam koljeno na drugoj utakmici u Marseju. Imao sam puno problema sa povredom koja je bila toliko ozbiljna. Razmišljalo se o kraju karijere. Čak su mi i neki doktori rekli da nikada neću moći da igram fudbal profesionalno, možda sa prijateljima onako jednog dana. To saznanje od stručnjaka je bilo šokantno za mene. Tri operacije, težak period rehabilitacije...", rekao je Piksi za MONDO.
"Nikada nisam želio da se predam, možda je bila ludost. Sjećam se da mi je nuđeno osiguranje i da uzmem lijepe pare, ali da potpišem da neću igrati fudbal više. Bili su u čudu što sam to tako lako odbio, znajući težinu povrede. Vrijeme oporavka je dugo trajalo, to je hrskavica ljevog koljena i treba vrijeme. Zamislite igrača koji ne igra dvije, tri ili četiri godine fudbal. Ko će da vas plaća, da vas trpi. Imao sam veliku podršku porodice, nastavio sam da se borim, vratio sam se na teren. To je taj najteži period u karijeri. Mogao sam da uzmem velike pare, milioni su bili u pitanju za to osiguranje. Mogao sam da obezbjedim normalan život. Ali, ta mogućnost da ne igram fudbal me ubijala, to je taj rizik koji svjesno preuzmete. To je bilo 90, 91, posle Svjetskog prvenstva, tek sam se kao igrač vratio 1995. godine, tek tada sam počeo da igram kako znam", poručio je vjerovatno najbolji fudbaler koji je naša zemlja imala i uporedio to sa ratovima:
"Mračan period. U isto vrijeme se Jugoslavija raspada, građanski rat, užasne stvari. Ne znaš više šta da radiš, gdje da ideš. Sankcije. Ludilo koje je narod pretrpio...".
A koji je najlepši dio?
"Najljepši je rođenje djece, te neke lijepe stvari, njihov polazak u školu, uspjesi, pobjede koje su dolazile kroz karijeru, golovi. Sve to te čini srećnim", poručio je Piksi za MONDO.
Nakon odlaska iz Marseja, potražio je fudbalsku sreću tamo gde je malo ko želeo da ide u najboljim igračkim danima. Stigla je ponuda Nagoje, a Stojković je sve u Jugoslaviji iznenadio kada je prihvatio - i otišao na drugi dio svijeta da igra. To je bio pun pogodak pošto je postao legenda kluba, možda i najveći igrač u istoriji lige.
Kakav je osećaj kad vas toliko cijene, kao u Japanu, toliko da po vama jedna ulica u Nagoji nosi vaše ime, kao i tribina stadiona, a japanski proizvođač automobila ima čak i model "Pixis" nazvan po vama?
"Marko se rodio, imao je 10 mjeseci kada je stigla ponuda iz Japana. Ništa nisam znao o njihovom fudbalu, o Japanu sam znao nešto iz škole. Kada su došli ljudi da me vide i da mi ponude, jedino što sam znao je da Gari Lineker, kapiten engleske reprezentacije, igra u Nagoji. Sve je bilo super, finansijski dio i to, ali je Marko imao 10 mjeseci, troje dece. Nije dolazilo u obzir da idem sam. Predložim im da dođem, ali samo na tri mjeseca. Da se završi prvenstvo, do novembra, da vidim šta je to. Bojao sam se dužeg ugovora, porodica, da ne napravim problem ako bude trebalo da se raskine. Poslije ta tri mjeseca došlo još sedam godina. Odličan tajming da su me zvali, da sam prihvatio, jedan od ljepših perioda u mom životu je bilo bitisanje u Japanu. Vratio sam se kasnije kao trener. Japan i tu Nagoju gledam kao svoju drugu zemlju. Odali su mi tu počast, toliko nekih stvari, možda ljudima djeluje nestvarno. Imaš spomenik u gradu, aveniju", prisjetio se on.
Ostali ste nam dužni za "Pixis" auto?
"Bilo je to 2011. godine, bio sam tri puta na večeri kod vlasnika ’Tojote’. Rekao mi je da će ako budemo šampioni napraviti auto koji će se po meni zvati. Kako on to reče, ja to shvatih ozbiljno. Uzeli smo titulu, prvu u istoriji, postali šampioni i održao je riječ, ta linija automobila je izašla. Informacije su vam dobre", nasmijao se Piksi.
Šta biste voljeli da vam je neko rekao tokom karijere, da vam otkrije, kada ste bili manje iskusni?
"Imao sam tu sreću u ranom bavljenju fudbala da mi treneri nikada nisu određivali šta da radim, prepoznali su talenat, davali su mi slobodu, znali su da će moja rješenja koja donesem biti bolja od onoga što će mi neko reći. Imali su veliko povjerenje u mene. Znali su da će ono što ću uraditi biti savršeno. Ono što mi je važno je da nikada svoju igru i svoj potencijal nisam koristio u svrhu samopromocije. Uvijek sam bio podređen kolektivu, timu. Mnogo puta sam rekao, da sam bio daleko srećniji kada namjestim gol nego kada ga dam. Kada servirate nekome da postavi nogu, to je mene ispunjavalo. Uradio sam nešto što je najteže, svako može sa par metara da postigne gol. Imao sam to zadovoljstvo da asistiram. Ima istine u tome da asistencija čini bar dvoje ljudi srećnim", rekao je Piksi za MONDO.
Jednom ste izjavili da igračima pored fudbalskih dijelite i životne lekcije. Koje najčešće?
"Tu sam u velikoj prednosti, jer sam prošao taj život koji oni žive i to ne tako davno. Kao da sam juče prestao da igram, prošao sam sve ono što njih čeka ili su sada u tome. Imam to iskustvo koje je veoma važno. Iskusan čovjek će uvijek donijeti dobru odluku, za razliku od neiskusnog koji će požuriti i možda pogriješiti. Budite strpljivi, to im stalno pričam. To sam im rekao i kada je Portugal vodio sa 2:0 u Beogradu, da će prva dobra akcija biti gol. Ubijediš ih u to, moraju da vjeruju. Fudbal je igra između ljudi, protivnik nema krila i ne leti. Ako ima, kažite mi, nisam to vidio. Morate da vjerujete u svoj kvalitet, moje je da ih ubijedim u to kroz rad, ne samo kroz priču. Imate dosta onih koji znaju da pričaju, a kada je praksa u pitanju onda ništa. Mora sve da se uklopi. Savjeti koje im dajem su dobri, korisni, prije svega za njih. Oni su to shvatili. Inteligentni su ljudi, pametni su. Fudbal je kombinatorika, sklop mnogih stvari na jednom mjestu u jednom momentu. Ti tu moraš da pokažeš tu inteligenciju. Kada igrači igraju lepršavo, lijepo, to znači da su shvatili sistem, taktiku, pozicije, sve što čini jedan tim. To je povratna poruka za mene da ja dobro radim svoj posao i da oni razumiju ono što tražim od njih. To je ta dvostruka pobjeda".
U Japanu ste proveli 13 godina, sedam kao igrač i šest kao trener. Šta se sve naučili od Japanaca i njihove fascinantne kulture?
"To je fenomenalno uređena zemlja, unikatna, takva ne postoji. Po ponašanju, shvatanju, obavezama, čistoći. Nema grafita, ljudi se rađaju i vaspitavaju kao narod, nema nikakve razlike. Organizaciono lijepo izgleda. Ta disciplina. Nije to disciplina, već respekt. Kada je crveno on stane na semaforu, kada je pješački on pređe. Tačne su priče da metro dolazi tačno na vrijeme, u sekund. Minut prije voza možeš da dođeš na stanicu, ne da dolaziš 10-15 minuta i da čekaš. Ta organizovanost, posvećenost i poslu i obavezama. Najveća njihova karakteristika je skromnost, toliko su skromni. Možeš da mu pokloniš čokoladicu i biće srećan kao da si mu dao milion dolara. Neće se oduševiti skupim poklonom, oni cijene znak pažnje. Kada taj neki direktor ili neko dođe u kompaniju prvo se javi čistačici, mora da joj se javi, ako to ne učini onda ona plače, pogađa je u srce, pokazuje nepoštovanje. To je ta razlika, kada vidiš, zapitaš se da li je moguće. Stašno su skromni i zadovoljavaju se malim stvarima", zaključio je selektor Srbije u intervjuu za MONDO.