Borac je neslavno završio svoj osmi nastup u evropskim takmičenjima - eliminacijom od predstavnika Farskih Ostrva...
"Nismo svi ribari i konobari, ima nas i komercijalista, službenika u opštini", riječi su prvotimca B36 Toršavna Mihaila Pržibilskog kojima je okarakterisao svoju ekipu pred prvi okršaj sa Borcem.
I naišao na cinična podsmijavanja iz Banjaluke, baš kao i mladi Magnus Holm Jakobsen, zaprijetivši crveno-plavima epskim preokretom, podsjetivši na "rezultatske preokrete njegove ekipe iz 2020. godine".
I jedan i drugi bili su predmet poruge u Banjaluci pred revanš meč na Farskim Ostrvima, međutim na kraju, kao objekat za sprdnju (i to sasvim zasluženo) mogu da budu trener i igrači Borca, koji su navijačima sinoć priredili najveću blamažu u posljednjih nekoliko godina, čak težu i od one iz avgusta prošle godine, kada je Zrinjski "istamburao" crveno-plave na Gradskom stadionu (1:5)…
Pred start sezone, na trenersku klupu Borca, koja, da se ne lažemo, uvijek žulja i nezahvalna je za sjedenje, sjeo je Nenad Lalatović, koji je "kupio" navijače već sa prvim danima slatkorječivim obraćanjima medijima, tobož ljubavi prema Banjaluci i Republici Srpskoj, pa zašto ne reći i izvođenjem marifetluka pored aut-linije u prvoj utakmici sa "ribarima i konobarima" u Modriči igranoj prošlog četvrtka.
Teatralna proslava pogodaka, slanje poljubaca navijačima, pozdravi sa tri prsta i pogledi ka nebu trebalo je da zamažu oči svima. Trebalo je da zamažu oči kako niko ne bi vidio da ova ekipa Borca – nema ništa!
Ni igru, ni plan, ni taktiku, ni hemiju unutar ekipe, ali ni m**a, ruku na srce… Pod Lalatovićevom komandom, crveno-plavi nisu prikazali ništa što bi prosječnom navijaču Borca dalo bilo kakav input za neku dozu optimizma pred početak m:tel Premijer lige BiH.
Prvi Lalatovićev pomoćnik Dragan Šarac pompezno je najavio da će Borac u Toršavnu igrati napadački, kao da nema prednost iz prvog duela. Ne da nije igrao na taj način, već je igrao jadno, tužno, presporo, tromo… kao da mu je igranje na evropskoj sceni teret, a ne nagrada za cjelogodišnju trku za loptom po bh. fudbalskim terenima…
Nema broja nerezonskim centaršutevima sa kojima su Farani uspjeli lako da se izbore. Osim u jednoj situaciji, kada je, ruku na srce, Borac imao više sreće nego pameti, kada je jedna lopta Nikole Andrića, više zahvaljujući pukoj slučajnosti, preskočila defanzivca domaćih, što je jednoj od rijetkih svijetlih tačaka u timu Benjaminu Tataru omogućilo da postigne gol za 3:1…
Katastrofalne stvari su radili igrači Borca na "Gundadaluru", pravili greške i penale kakvih bi se postidjeli i članovi pionirske selekcije, a kamoli profesionalci koji imaju 100 i više utakmica u superligama, premijer ligama, kako god da se pompezno zovu.
Epilog svega – bolno ispadanje sa evropske scene u sezoni godišnjih odmora. Ponovo Borac nije uspio da preskoči evropsku prepreku u dvomeču, a posljednji put je to učinio još malo pa će 50 godina. Možda i mi imamo nekog Belu Gutmana koji nas je prokleo kad smo se 1975. godine lako obračunali sa Rimelanžom…
I šta dalje? Kao što bi rekao Nele Karajlić u jednoj davnoj pjesmi, "možemo poželjeti da nam rodi žito". Međutim, sudeći prema sjemenu, teško da ćemo išta požnjeti u maju naredne godine.
Ali eto, ako ništa, bar ćemo, uz ogromno poštovanje prema protivnicima, i dalje slušati stereotipne konferencije za novinare i priče kako smo diktirali tempo protiv Igmana, Posušja, Leotara… i opravdali ulogu favorita, te napravili krupan korak ka povratku titule u Banjaluku jer ovdašnje srpsko življe i Republika Srpska, boga ti, to zaslužuju.
A do tad, kao što kaže pokojni Đole Balašević, "putuj planeto, super smo se družili, nama je lepo, taman kako smo zaslužili…"
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!