Uoči meča Srbije i Kameruna našao sam se na terenu, zajedno sa dvojicom Engleza koji su odmah željeli da pričamo o Miloševiću, pa o "vječitima", Mitroviću... /od reportera MONDA Milutina Vujičića iz Katara/
Kada me je Marko pitao da li bih volio da početak utakmice Srbije i Kameruna vidim direktno sa terena umesto iz novinarske lože, nisam se dvoumio nijedne sekunde iako je to značilo da ću morati da na vrlo udaljeni "Al Žanub" stadion dođem skoro pet sati ranije. S obzirom da sam otvoreno "pucao" od optimizma i svima redom pričao da Kamerun dobijamo sa tri-četiri gola razlike, ništa mi nije bilo teško - čak ni jurnjava sa laptopom na leđima po najjačem novembarskom suncu od kada sam u Dohi i potraga za "gejtom" koji će me odvesti direktno na teren. To me je i prije ulaska u strogo čuvane "fudbalerske odaje" navelo i da sretnem navijača iz Singapura u dresu Hrvatske, a to je bio samo početak vrlo zanimljivih razgovora koji su me tog dana čekali usred ničega u Al Vakri.
Ugostila me je Amerikanka Emili, koja inače navija za Lejkerse i dobro pamti Vlada Divca i koja se iznenadila što "pola Srbije" mrzi Roberta Orija jer se budilo u tri ujutru da navija za Sakramento, odnosno Ruskinja Ana koja je naravno bila oduševljena što je srela nekoga iz Srbije i neskriveno mi otkrila da će navijati za nas protiv Kameruna. Eh, da sam znao da joj dajem lažna obećanja uoči obilaska "školjka" stadiona koji prima nešto manje od 45 hiljada navijača...
Put do terena nije mnogo drugačiji od onog kojim idu mediji, međutim negdje se "skrene lijevo kod Albukerkija", prođete najmanje tri prstena obezbjeđenja, a onda izađete na istom mjestu na kome i fudbalere prvo ugledate na početku svake utakmice.
Pogled na tribine je bio spektakularan i jedino mi je bilo žao što nisam obukao dres umjesto košulje, posebno kada sam imao priliku da sjednem na "vrelu klupu" na kojoj će nešto kasnije Piksi nervozno grickati nokte, a potom i dok sam sa centra igrališta "mahao" na velikom ekranu i sigurno zbunio tada malobrojne gledaoce. Ako su kojim slučajem u tom trenutku pogledali u jedan od četiri semafora na stadionu, sigurno su se pitali: "Ko je, bre, ova budala i šta hoće?".
Obilazeći oko terena primjetio sam da će Srbija imati ogromnu podršku i da su tu "trobojke" sa imenima raznih gradova, ali i da su Kamerunci ukrasili tijela bojama svoje zastave, intrigirajući time foto-reportere iz cijelog svijeta. U obilazak nisam pošao sam, sa mnom su bili raspoloženi Vinsent i Šon iz Birmingema, a čim sam rekao da sam iz Srbije - uglas su mi poručili da danas navijaju za "orlove" i da imaju poseban razlog za to.
"Mi smo veliki navijači Aston vile i obožavamo Savu Miloševića", rekao je Vinsent i odmah mi natjerao osmijeh na lice: "Igrao je tokom devedesetih za nas i bio je sjajan. Nije ga htjelo na početku karijere jer nije postigao gol na osam-devet utakmica, ali poslije toga... Još pamtimo gol koji je dao 1996. godine u Kupu (finale Liga kupa protiv Lidsa koje je Vila dobila 3:0, prim. aut.). Pozdravi ga od nas, hoćeš li? I ne samo njega, voljeli smo i Sašu Ćurčića, strašan igrač - samo što je volio da pije".
Englezi se nisu samo na tome zaustavili, vrlo dobro su upućeni i u "vječiti" derbi koji su posjetili prije deset godina i gledali pobjedu Crvene zvezde, međutim fudbal slabo pamte - sjećaju se samo vatrene atmosfere i zapaljenih stolica. Do sada su tri puta bili u Beogradu i više im se sviđa Novi Sad (aha!), a ističu da jednog sadašnjeg reprezentativca Srbije posebno cijene.
"Kakav je fudbaler Aleksandar Mitrović... Trebalo je da dođe u Aston vilu prošlog ljeta, i prije toga su pregovarali, ali nismo uspjeli da ga dovedemo. Nevjerovatno je kako igra glavom i koliko se bori", rekao je Šon i dodao da se nađa da će se transfer ostvariti u budućnosti. Dok smo izbliza gledali zagrijavanje fudbalera Srbije i čudili se klima uređajima nevjerovatne snage koji su "duvali" u naša leđa, dobacili su i da im je iznenađenje golman Vanja Milinković-Savić koji odlično brani na turniru, dok ih je zanimalo i kakav stil fudbala gaji naš selektor Dragan Stojković: "Čuli smo da je Savo Milošević bio blizu mjesta selektora Srbije, a da je potom ipak Stojković preuzeo tim? Vidio sam da igrate lijep fudbal...", poručio je Vinsent.
Potvrdio sam im da je to istina i da je bilo više kandidata za selektora Srbije poslije odlaska Ljubiše Tumbakovića, ali da je napravljen najbolji potez dolaskom Piksija koji je prije svega uspio da motiviše igrače da mogu da igraju dopadljivo, atraktivno, nadamo se i uspješno na Svjetskom prvenstvu pošto je pred njima sada odlučujuća utakmica za prolaz protiv Švajcarske, i to u osjetljivom momentu jer nismo blistali protiv Kameruna kako je cijela nacija očekivala.
Ali, ako ste poput nas vidjeli Piksija u tunelu uoči utakmice kada nije bilo osmijeha, onda ste negdje u sebi i mogli da pretpostavite da nije baš sve kao uoči Mundijala. Muče ga povrede i selekcija koju one diktiraju, zbog čega se i igra "raspala" u drugom poluvremenu posle 3:1. Uz još neke taktičke greške, ali Bože moj...
Ako ništa drugo, bar sam "širio propagandu" o srpskom sportu među Amerikancima, Englezima i Rusima, čak i jednog od producenata iz Dalasa podsjetio da je Luka Dončić porijeklom Srbin.
"Znam, dobri ste vi u košarci, ali ne igra za vašu reprezentaciju", dobacio je uz osmijeh i time me podsjetio na neuspjeh sa Evropskog prvenstva u košarci od prije dva mjeseca, a još jedan takav gorak ukus u ustima ne bih mogao da podnesem. Zato, "orlovi" probudite se, da na terenu vidimo osmijeh koji vas je krasio prethodne dvije godine.