Transparent navijača Lacija posvećen Željku Ražnatoviću Arkanu "pratio" je Sinišu Mihajlovića godinama i decenijama. Često je morao da odgovara na pitanja o komandantu "Tigrova" i često je ponavljao isti odgovor.
Siniša Mihajlović preminuo je u 54. godini poslije duge borbe sa teškom bolešću i čitava Italija, kao i Srbija, oplakuje odlazak velike fudbalske legende. U toj zemlji proveo je 30 godina, ostao je upamćen po "Božijoj ljevici", neponovljivo snažnoj i preciznoj lijevoj nozi, po golovima, ratničkom karakteru, velikom srcu i igračkim i trenerskim uspjesima. Takođe, uz njegove ime decenijama se "vukla" i jedna kontroverza - o Mihinom odnosu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, bivšem komandantu paravojske "Tigrovi", ubijenom u Beogradu u januaru 2000.
U vrijeme Arkanove smrti, Mihajlović je igrao za Lacio i na jednoj od prvih utakmica poslije ubistva u Interkontinentalu, na stadionu Olimpiko, navijačka grupa Sinišinog kluba "Iridućibili" ("Nepobjedivi") istakla je transparent u Arkanovu čast. Na tom transparentu pisalo je: "Počast tigru Arkanu".
Mihajlović je bio na terenu i iako nikad nije potvrđeno da je on "naručio" taj transparent, zauvijek su ga dovodili u vezu sa njim. I nije bilo većeg intervjua u kojem Mihu nisu ispitivali za njegovo poznanstvo sa Arkanom, koji je ga je devedesetih zvao i iz ratom zahvaćenog Vukovara, kada je zarobio Mihajlovićevog ujaka, Hrvata.
"Govorite o zločinima, ali niste bili tamo. Ja sam rođen u Vukovaru, gdje su Srbi manjina. Tokom 1991. godine tamo je vođena hajka na Srbe. Ljudi koji su živjeli godinama zajedno pucali su jedni na druge. Arkan je došao da brani Srbe u Hrvatskoj. Njegovi ratni zločini se ne mogu opravdati, oni su užasni, ali šta nije užasavajuće u vezi sa građanskim ratom? Bio mi je prijatelj, bio je vođa navijača Zvezde i ja se ne odričem prijatelja", rekao je Mihajlović u jednom intervjuu o Ražnatoviću.
Na navedenoj utakmici Lacio - Bari, odigranoj 30. januara 2000, u ekipi domaćih bio je i hrvatski napadač i reprezentativac, Alen Bokšić. On je novinarima priznao da mu je pozlilo kada je vidio da navijači podižu transparent i posvećuju ga Arkanu. "Loše mi je, veoma mi je loše. Takođe sam razočaran jer takva poruka dolazi od mojih navijača. Odali su priznanje čovjeku za koga cijeli svijet smatra da je ratni kriminalac i da je činio zločine protiv mog naroda. Oni zaista ne shvataju šta rade", citirane su tada Bokšićeve riječi.
Sa Mihajlovićem, ipak, nije imao problema. "Pričao sam sa Mihajlovićem o tome, za njega je Arkan bio prijatelj i možda bih i ja uradio isto", takođe je rekao napadač.
I ta situacija bila je zaostavština ratnih devedesetih, tokom kojih je Mihajlovićevo Borovo Selo takođe bio mjesto brojnih užasa. Siniša se takođe u jednom intervjuu setio i da je njegovu rodnu kuću srušio njegov nekadašnji najbolji prijatelj, Hrvat.
"Bio sam na moru, na Ibici, bili smo Tanjga, Jokan i ja. Zovem kevu kući i čujem puca se... Rekoh joj - smanji televizor, ne čujem te od filma. Ma kakav televizor, to je izbio rat, pucaju ovdje. Gdje je izbio rat? Pucaju ovdje oko kuće ratuju...", nikad nije zaboravio Mihajlović taj razgovor, poslije kojeg je uspio da brzo ubijedi roditelje da napuste dom i da se odsele u Srbiju.
"Pod mojim pritiskom, roditelji su spakovali najnužnije stvari i doselili se u Beograd. Priključio nam se i brat Dražen. Poslije je do nas stigla vijest da je naša kuća u Borovu minirana i da je neko ispalio metak u moju sliku na zidu. U tom groznom činu bilo je određene simbolike, poruka je bila više nego jasna. Ko je mogao da baci bombu na našu kuću? Ko je i zašto pucao u moju i Draženovu sliku? Ta pitanja su me proganjala dok napokon nisam saznao istinu. To je učinio Stipe, jedan od mojih najboljih drugova iz djetinjstva, kojeg sam doživljavao kao brata. Vidjeli smo se 2000. godine u Zagrebu. Došao je u hotel i pitao me da li sve znam. Priznao mi je da je zapalio kuću, ali i spasao moje roditelje. Oprostio sam mu...", napisano je u knjizi o Mihinom životu, autora Miroslava Gavrilovića.