"Ovo je posljednja prilika, zatvara se krug": Paunović otvorio dušu Englezima, morao je da prihvati ponudu FSS

Selektor fudbalske reprezentacije Srbije Veljko Paunović dao je opširan intervju za britanski Gardijan. "Orlovi" se nalaze na paklenom teškom zadatku, od 20.45 gostuju Engleskoj na Vembliju, a Paunović sanja da "zatvori krug" na legendarnom stadionu i još jednom učini oca ponosnim. Tragom njegovog nasljeđa stigao je do selektorske pozicije i vjjeruje da nijednog trenutka nije skrenuo sa pravog puta.

U razgovoru sa Gardijan dao je filozofsko viđenje svoje cjelokupne karijere i otkrio da vidi jaku simboliku meča sa Englezima koji će za njega biti debi na klupi A reprezentacije.

"To mi se često dešava. Ta tendencija da zatvaram krugove. Ovo bi mogao da bude još jedan. Postoji ta veza: moja karijera van zemlje, odlazak u Španiju, pa obilazak svijeta, onda povratak. I ova prva utakmica, u vezi sa nasljeđem koje mi je ostavio otac", rekao je Paunović u uvodu intervjua.

Negov otac Blagoje Paunović bio je dio legendarne generacije koja je srušila "Gordi Albion" u polufinalu Evropskog prvenstva 1968. godine.

"Ta pobjeda je odjeknula. Otac mi je pričao mnogo o Bobiju Muru, koliko je impozantan bio. Govorio je o toj generaciji, o njihovoj fizičkoj pojavi, sposobnosti da zastraše. Vjerovatli su da su oni šampioni. Bilo je neke fudbalske aristokratije u svemu što su radili. Osjećali su se snažnim, imali su dozu arogancije, u pozitivnom smislu. A ova sada generacije je supersila koja ima sve - veoma moderan tim, sa dubinom i raznolikošću. Dali su 18 golova, primili nijedan. U Srbiji su poslali svima jasnu poruku."

Srbija tragom Jugoslavije godinama traži povratak u vrh svjetskog reprezentativnog fudbala. 

"Tada su se pojavljivali čudesni sinovi, kao Dejan Stanković, Saša Ilić, Mateja Kežman. Bio sam tu sa mnogim drugima, ali svi smo otišli. Svi iz istog razloga, mada drugačijim putevima. Nisam u to vrijeme razumio šta se dešava oko mene. Imao sam samo jedan san tada: da igram za Partizan, za reprezentaciju, i da idem na Svjetsko prvenstvo. Nisam želio da čekam predugo i moj razvoj u srpskom sistemu je najavljivao tako nešto. Ali onda sam otišao. Mnogi su imali velike karijere, drugi, kao ja, nisu procvjetali kako su mogli. Vjerujem da je to zbog neiskustva i okolnosti, koje su bile izuzetne u najnegativijem mogućem smislu", kaže selektor Srbije.

Paunović je svoju igračku karijeru gradio u inostranstvu.

"Imaš 17 godina, stranac si, ne možeš da igraš, nisi spreman. Ne razumiješ šta se dešava. Ja sam otišao u Atletiko Madrid, vidjeli su u meni igrača koji obećava. Ali nisam uvijek donosio dobre odluke. Koristim sada to iskustvo da igračima objasnim da moraju da budu jasni na svom putu, da ne prave moje greške. Ali sve to me oblikovalo, apsolutno. Fudbal me je uzeo, ali nikada me nije napustio, jer nikada nisam odustao od svog sna. Išao sam sa mjesta na mjesto. Ljubav prema fudbalu te vodi. Nisam uvijek vidio kuda me vodi. Ali sada znam odgovor. Sada vidim ono što nisam vidio. Vidim krug."

Možda tada nije znao, ali ubrzo je shvatio da je trenerski put pravi za njega.

"Mislim da sam uvijek i bio trener. Mogao sam da vidim da se od mene moglo izvući i više. Vidio sam to i u saigračima. Sa 27 ili 28 imao sam loš period, niz povreda, uglavnom zbog zahtjeva koje sam postavljao ispred sebe. Shvatio sam da više ne mogu tako. Saigrači su mi bili potrebni više nego ranije. Tako da sam počeo da ih organizujem. Prvu licencu sam dobio sa 29. Praksu sam obavio u Atletikovoj akademiji kod Klaudija Arsena, sada mog asistenta. Kada sam se penzionisao, išao sam na kurseve u Fudbalskom savezu Španije: sportski direktor, menadžer, trener, metodologija… Rekao sam supruzi: 'Volio bih da budem trener, ali nikada neću biti kod kuće, porodica će da trpi. Mogao bih možda da budem menadžer ili sportski direktor’. Rekla je: 'Ne, ne, ne, ti si trener'. Sada ne mogu da napustim put na kojem sam."

Opet ta Engleska

Paunović je igrao 16 godina u inostranstvu, a trenersku karijeru je započeo u mlađim selekcijama reprezentacije Srbije. Sa orlićima se popeo na krov svijeta, a potom se fokusirao na klupsku karijeru. U Engleskoj je stekao status kakav danas ima vodeći Reding.

"Bio sam svuda, ali moj trenutak otkrovenja je bio u Engleskoj. Prva godina u Redingu je bila vrlo lijepa. U drugoj su nas potopili s oduzimanjem bodova. Boljelo je, ali opstali smo u ligi i to je lekcija koju sam posle svuda primjenjivao. Promijenila je moju perspektivu, natjerala me da sazrim."

Opet dolazimo do iste simbolike. 

"Možda je ovaj krug veoma, veoma velik, s tendencijom da se širi. Ali počeo je da se zatvara. I sve mi sada ima smisla. Ono što sada vidim je da sam formiran na autentičniji način: iskustva, jezici, kulture. Proces je bio težak, ali sada se osjećam privilegovanim. Na moju generaciju je uticala ta 1995. Nije nam dozvoljeno da se kvalifikujemo za Evropsko prvenstvo. Imali smo veoma jaku generaciju, ali su nam je oduzeli zbog sankcija. Tačno 20 godina kasnije, sa djecom koja su rođena te 1995. i sa mnom kao trenerom postali smo šampioni. Nažalost, moj otac je preminuo i nije vidio tu titulu. Ali fudbal je nešto vratio mojoj generaciji sa ovom novom."

Novi Zeland kao zvijezda vodilja

Jezgro te generacije večeras će istrčati na Vembli i igraće kao da igraju finale Svjetskog prvenstva.

"Moram da ih posmatram, da ih oslobodim tih blokada, da stvari počnu da teku. Moramo da radimo na samopouzdanju. Kada to budemo stekli, fudbal će brzo pratiti. Potrebne su nam: koncentracija, organizacija, posvećenost. To je plodna osnova iz koje možemo da rastemo. U razgovorima, vidim da im treba vođstvo, jasnoća. I mislim da to mogu dobro da radim. Sa mnogim igračima sam sarađivao ranije i imamo jaku vezu, neke već obavljene poslove", kaže Paunović i nastavlja:

"Imamo tu vezu sa generacijom (iz 2015. godine), a ona je sada na vrhuncu. Ali nema vremena za čekanje. Ovo je posljednji poziv, posljednja šansa. Da sam čekao još jedan krug većina ne bi bila ovdje. Ovaj tim ima urgentnu misiju. Mnogo mi je ljudi reklo: ‘Da li si svjestan šta radiš?’. Naravno da jesam. Kada su direktori iz Saveza došli u Madrid da me ubijede da prihvatim pričali su o četvorogodišnjem projektu. A ja sam rekao: ‘Dobro, a šta ćemo sada?’. Odgovorili su: ‘Teško je’. Rekao sam: ‘Hajde da idemo drugačijim putem, hajde da se fokusiramo na sadašnjost’. Znam da je komplikovano, ali takođe znam da je u fudbalu moguće. Počinjemo protiv jednog od najboljih timova na svijetu. Ali moja je dužnost bila da odgovorim. Nama nije u genima da odustajemo. Govorim igračima: ‘Retki za života dobiju priliku i da vide utakmicu na Vembliju; drugi dobiju šansu da igraju’. Oni na tribina ne mogu na promjene ništa. Ali oni na terenu mogu da ostave ego, da ostave nasljeđe", Paunović završava intervju za Gardijan.

Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!