Edin Džeko otvorio dušu o ratu: "Toliko nevinih je ubijeno, zbog čega? Zbog novca?"

Najbolji fudbaler u istoriji Bosne i Hercegovine Edin Džeko povešće danas svoje zemljake na Svjetskom prvestvu u SAD, Kanadi i Meksiku, što će mu biti drugi Mundijal. Prvi put "zmajeve" je predvodio 2014. godine, a sada je uspio i da u 40. godini ostvari veliki uspjeh i oduševio je cijelu naciju koja će živjeti za fudbal ovog ljeta.

Zbog toga se Edin Džeko u posebnom pismu na portalu "The Players Tribune" obratio najmlađima iz BiH, osvrnuvši se i na svoje teško odrastanje koje je obilježio ratni sukob na prostoru bivše države. Prenosimo dio njegovog pisma o ratu.

"Draga djeco Bosne i Hercegovine, želim da vam kažem nešto važno. Ništa nije nemoguće. Baš ništa", počeo je Džeko.

"Mi imamo sreću što smo Bosanci i Hercegovci. I ne kažem vam to samo kao čovjek koji je ostvario svoje snove, nego kao dječak koji je preživio rat i koji je vrlo lako mogao imati potpuno drugačiju sudbinu. Ne volim da pričam o životu za vrijeme opsade Sarajeva, ali važno je da biste shvatili kako je stvarno bilo. Imao sam šest godina kada je sve počelo. Sjećam se prvih sirena, mama bi me zgrabila i sakrili bismo se iza komode za cipele. To je bio prvi dan. Nastavilo se kroz naredne četiri godine.

Nismo baš razumjeli šta se stvarno dešava, ali svakog dana smo bili prestrašeni. Kada više nije bilo sigurno da ostanemo u našoj kući, preselili smo se u stan kod mog djed i babe. Bio je to mali stan, možda je imao četrdesetak kvadrata, a nas petnaest je spavalo na podu.

Često smo igrali Monopol. Znate tu igru? Bilo je previše opasno da izlazimo napolje jer su snajperisti vrebali sa svih strana, pa bi moji rođaci i ja satima sjedili na podu pored balkona i igrali Monopol. Ne mogu da vam kažem da nam je bilo zabavno. Nismo bili srećni, nismo mogli da uživamo u igri. Spolja bi se čule sirene i eksplozije granata. Ponekad bi se sve toliko zatreslo da bi figurice završile razbacane po podu.

Ali svaki put kada bismo igrali, bili su to mali trenuci kada smo mogli barem malo da pobjegnemo u svoj svijet. Na nekoliko minuta zaboravili bismo na rat. Zaboravili bismo da se svijet oko nas ruši. Na trenutak smo mogli da budemo samo djeca.

Naravno da smo često željeli da izađemo napolje i igramo fudbal, ali svaki dan smo gledali kako iz našeg komšiluka odvoze ranjene i ubijene ljude. Ipak, kako zadržati dijete željno igre zatvoreno unutra četiri godine? To je nemoguće, i znali su to i naši roditelji. Ponekad, kada bi dan bio malo mirniji, mama bi otvorila vrata, a ja bih izašao napolje da se igram s djecom iz okolnih zgrada. Nikada neću zaboraviti izraz njenog lica kada bi otvorila ta vrata. Imala bi blag osmijeh, jer je bila srećna što me vidi kako se igram. A onda bih joj pogledao u oči i vidio koliko je bila zabrinuta da se možda nikada neću vratiti.

Svi smo s vremena na vrijeme bili prinuđeni da izlazimo napolje. U stanovima nismo imali vode, pa si morao da uzmeš kante i bidone i čekaš u redu na ulici da ih napuniš. Naravno, liftovi nisu radili. Nije bilo struje. Pa smo se s punim kantama polako peli. Treći sprat… četvrti sprat… još samo šest spratova… Mora da sam bio najspremnije dijete u Sarajevu. Ni hrane nije bilo dovoljno. Naši roditelji su rizikovali živote kako bi nam obezbijedili da imamo nešto da jedemo. Ali nekad bi, kao nekim čudom, hrana padala s neba. Mi smo ih jednostavno zvali paketi. Nismo imali pojma odakle dolaze, niti nas je bilo briga. Bili su to obroci za vojnike. Nama su imali ukus najbolje hrane na svijetu. Kada svaki dan jedeš iste stvari, puter od kikirikija djeluje kao dar s neba.

Na kraju smo preživjeli. Kad se danas sjetim svega toga, nevjerovatno mi je koliko smo bili jaki. A bili smo samo djeca. Ali rat nije imao nikakvog smisla.Toliko nevinih ljudi je ubijeno, a zbog čega? Zbog novca. Moći. Nečijeg ega. A u stvari ni zbog čega. Danas, kada na vijestima vidim rat bilo gdje u svijetu, osjećam mučninu u stomaku.

Ne želim to više da gledam, nigdje na svijetu. Ali iz nekog razloga, odrasli nikada ne nauče", zaključio je Edin Džeko.