Od fudbalskih terena do rada u kafiću, Filip Knežević otvoreno govori o životu poslije karijere, očinstvu, novcu i vrijednostima koje su mu danas najvažnije
Bivši fudbaler Filip Knežević (34) je već nekoliko godina u penziji. Posljednji angažman je imao u Novom Pazaru i poslije 11 utakmica je kopačke okačio o klin i posvetio se nešto drugačijem životu. Nekad je nosio dresove Partizana, Čukaričkog, Vojvodine, Budućnosti... a sad je ponosni otac i fitnes trener koji iskreno govori o životu poslije fudbala, novcu koji je prolazna vrijednost i onome najvažnijem - porodici i istinskim vrijednostima.
"Žene su postale jako površne, sve se svodi na taj novac. 'Lože' ih ti neki moćni muškarci. Naravno, nije u pitanju samo novac. Jasno mi je da žena hoće moćnog muškarca jer to otvara novih 10 vrlina, vjerovatno je sposoban, inteligentan, snalažljiv. Naravno. Novac za mene nikad ne može da bude ultimativna vrijednost, iz prostog razloga jer nema kraj - uvijek je neko bogatiji. Ne negiram novac, ali možda je posljedica priroda mog posla. Nagledao sam se svega u svijetu, ne doživljavam novac tako", započeo je Knežević u razgovoru za "STUDIObroadcast".
"Volim te magične ljude. Moj otac, kad je završio fakultet diplomski rad mu je bio 'harizma malih ljudi'. To su ljudi koji ti uljepšaju dan, to može da bude lokalni stolar ili poštar, jednostavno ti je lijep dan kad vidiš tog čovjeka. Volim te 'male' ljude, prijatne. Ne negiram novac, nisam folirant da imam novac, uz to što bih pomagao drugima, trošio bih ga i na sebe - bilo bi tu satova i automobila i svega. Ipak, to nikad ne bi bio prioritet, prioritet bi bio razgovor, zaboravio bih da posjedujem sve to", rekao je bivši fudbaler Partizana.
Očinstvo je sve promijenilo
Knežević ne krije kako je reagovao u trenutku kad je shvatio da će postati otac, ali i kako je razmišljao u periodu kad je shvatio da će njegovoj porodici biti potrebno još novca kako bi lagodno živjela.
"Naravno. Sjećam se da Iva izlazi iz toaleta i našim internim nadimkom mi je rekla 'Gavico, ja sam trudna.' Prve dvije sekunde straha, ne zato što je to žena sa kojom želim da imam dijete, već strah egzistencijalne prirode. Da li će sve biti kako treba? Poslije dvije sekunde, neki neviđeni osjećaj. Ta osoba postane... kako bih rekao - ta ljubav bude 10 puta veća."
Bilo je uspona i padova, dobrih, lijepih i teških dana... "Dan po dan smo išli, a u sedmom ili osmom mjesecu je imala problem sa protocima, beba nije uzimala dovoljno hrane. Radili smo vježbe, bilo je stresnih momenata, ali je Iva sve to iznijela, ne znam kako bih ikad mogao da joj zahvalim za sve to. Od trenutka kad se pogleda beba... pogotovo sad kad imamo interakciju, ne mogu da zamislim život bez njih. Rekao sam i Ivi, ne prijeteći, više filozofski da moj život bez njih ne bi imao smisla, otišao bih u selo koje imam u Raški i umro bih tako.
Sad su bile tri nedjelje na moru, prve nedjelje je bilo u redu, druge nedjelje je bila kriza, treće nedjelje sam bio poprilično loše, bilo je tih alkoholisanih noći tri dana. Ne mogu više da zamislim život bez njih, svaki njen pogled, vrisak, dodir, imamo neku harmoniju. Oduvijek sam to htio. Možda zbog toga što sam imao lijepu priču kod kuće, možda i zbog razvoda, uvijek sam težio da imam porodicu", dodao je.
"Nemam lovu, dobio sam dijete, treba mi posao"
A kako bi porodica bila namirena, jedna od osnova je i finansijska stavka. Bivši igrač Partizana je otkrio kako je pronašao posao i počeo da radi u kafiću, svlačionicu je brzo zamijenio šankom, a tvrdi i da je umor bio znatno veći nego poslije zahtjevnih utakmica.
"Iva se budi svaku noć, ona mene nijedne sekunde nije opteretila. Kad smo dobili bebu, ja sam radio u šanku, završio sa fudbalom, propao mi je biznis u kojem je trebalo da otvorim kafić. Tad sam prišao Duletu, gazdi lokala, i kažem mu 'Duka, treba mi posao. Nemam lovu, dobio sam dijete, treba mi posao. Zanima me šank, ne mogu da se smijem na silu, nisam taj tip.' On je rekao da naučim posao i čim dobijem smjenu biću plaćen, onda sam dva mjeseca radio bez novca i napokon preuzmem smjenu - osam sati sa diskushernijom.
Međutim, uopšte mi nije bilo teško, znao sam zbog koga to radim. A kad pođem kući, ne mogu da opišem tu količinu umora. Igrao sam utakmice po 120 minuta i u ozbiljnom intenzitetu, gdje se pretrči po 12, 13 kilometara, ali ja nikad nisam bio umoran kao poslije osam sati smjene u kafiću. Živim dvije ulice iznad, vučem se kući, vadim novac - četiri, pet hiljada dinara - ja koji sam igrao za 10 hiljada evra, dođem kući i pukne me suza, pukne me realnost", otkrio je.
"Ne rasplačem se nad sobom, koliko mi prođe čitav život, već šta moji otac i majka rade posljednjih 30 godina? Kako obični ljudi žive posljednjih 30 godina? Igram fudbal sat i po vremena, dobijem platu i zovem ćaleta da mu kažem 'iznervirao me trener', a on je inspektor za krvne i seksualne delikte, ne zna gdje mu je glava. To su ti momenti u životu gdje mi rastemo kao ličnosti. Radio sam, neću reći da nas je to prehranilo, ali je to lijepo životno iskustvo. Onda sam otišao na operaciju leđa i sad sam se pronašao u fitnesu."
"Više sam sebe cijenio kao šankera, nego kao blejača fudbalera"
Bilo koji pošten posao nije sramota raditi, mišljenje je Filipa Kneževića. Ipak, postoje struke koje mu nisu najmilije i u koje se ne bi upustio. "Imam, ničim izazvani, ego. Imam samosvijest, svjestan sam sebe, izgleda, inteligencije, dobrote, empatije. Isti sam sebi i u šanku i na terenu. Više sam sebe cijenio kao šankera, nego kao blejača fudbalera koji zaradi ozbiljnu cifru za sat i po vremena. To nije dugoročno rješenje, to je lijep posao za mlade ljude. Ali nisam imao momente, nismo imali mašinu za pranje sudova, prao sam sudove, stalno sam bio mokar. Najgori mi je bio taj momenat gdje neko naruči devet kafa, nisam mogao da upamtim to na početku, ali poslije toga je sve bilo okej.
Postoje poslovi koje ne bih mogao nikad da radim. Ograđujem se, ne mislim ništa loše o tim poslovima, ali sebe ne vidim. Ne bih mogao da razvozim hranu, to je zbog ega. Postoje neki poslovi koji su drugim ljudima klošarski, a meni su top - recimo zanati. To mi je pasija broj jedan, restauracija stare kuće, kupovati stara imanja pa ih srediti. Nemam luksuz da budem nekome šegrt, ali meni su muškarci oni koji dignu kuću od temelja, pa do krova. Malo sam tradicionalan. Otići ću i biti fensi bilo gdje, ali moj način razmišljanja je takav. Nije ispod časti biti stolar", rekao je.
"Prije svega planiram da budem dobar otac"
Kad je u pitanju budućnost, želja da postane traženiji fitnes trener i dalje postoji, ali ne po svaku cijenu. Ipak, postoje prioriteti.
"Planiram da razvijam fitnes priču, ali prije svega toga planiram da budem dobar otac, da budem dobar muž, brat, sin, prijatelj, komšija. Posao i novac - to je sve fluidno. Biće teških momenata, biće i lakih, ne znamo kakva vremena dolaze. Ekonomija, ratovi, nije da mračim, ali praviš planove, a Bog se smije.
Ne želim da se reklamiram na Instagramu, želim da radim po preporuci. Važnije mi je da nekome legnem i da taj neko kaže kakav sam ja, nego da ubijeđujem ljude na Instagramu, ljude kojima je muka od svega, ne želim da budem dosadan lik. Ima ih previše, iskaču mi iz frižidera. Ako moram da te tjeram da treniraš, nisam za tebe. Nije ni mene 'tatu artist' tjerao da se tetoviram, ja sam otišao kod njega i rekao želim to. Tu sam, ko odluči lako ćemo se dogovoriti", zaključio je bivši fudbaler Partizana.