Selektor Srbije Veljko Paunović posjetio je svoju osnovnu školu "Stefan Nemanja" i pročitao spisak reprezentacije za Ligu nacija. Emotivni trenuci iz prošlosti su ga ponovo spojili sa prijateljima.
Selektor Srbije Veljko Paunoivić posjetio je svoju Osnovnu školu "Stefan Nemanja" na Senjaku, koju je pohađao, i u njoj pročitao spisak nacionalnog tima za utakmice Lige nacija protiv Njemačke 13. novembra na "Marakani" i protiv Grčke 16. novembra u Volosu.
Poslije susreta sa učiteljicom, svojim drugovima iz osnovne škole i sa današnjim đacima te škole, Paunović je bio emotivan.
"Stvarno je divan osjećaj. Emotivno je ponovo vidjeti sve svoje drugare iz klupe, u školi i kraju u kojima sam ponikao. Ovdje sam napravio prve fudbalske korake, igrajući u školi, a zatim i kada sam sa Senjaka, ovim ulicama kroz Hajd park, išao do Partizanovog stadiona na treninge."
Želja da se ponovo okupe postojala je dugo. Selektor Srbije ističe da je uspomene na školske dane nosio sa sobom tokom čitave igračke i trenerske karijere.
"Gdje god da sam igrao ili radio, uvijek sam se prisjećao ovih trenutaka. Želio sam da se okupimo i da im kažem koliko mi je sve to značilo, posebno njihova podrška. Uvijek sam osjećao da me podržavaju i da razumiju moj talenat."
Posebno mesto u tim sjećanjima pripada učiteljici Vidi, koja je znala da prepozna koliko je fudbal važan njenom učeniku.
"Gledala mi je kroz prste kada nisam dolazio na radnu subotu zato što sam imao utakmicu, puštala me je da idem na trening… Već u tako ranom uzrastu pokazivao sam koliko volim fudbal i koliko mi je stalo da uspijem."
Ovaj doček vratio ga je i na jednu poruku sa okupljanja reprezentacije tadašnje Jugoslavije.
"Nikada neću da zaboravim riječi profesora doktora Vojkana Stefanovića, koji je sa reprezentativcima radio na mentalnom i psihološkom planu. Rekao nam je da svi treba da težimo tome da jednog dana napravimo uspjeh za reprezentaciju i da nas onda, kada se vratimo u svoju školu, na stepenicama sačekaju sa natpisima i našim imenom. Nevjerovatno je kako se neke stvari zaokruže. Čovjek shvati da se sav uloženi trud isplatio i, što je najvažnije, da je bilo vrijedno svakog trenutka posvećenog fudbalu."
Pogled na dvorište bio je dovoljan da se prisjeti i mjesta na kome su stajali golovi.
"Uvijek sam nosio tenisku lopticu kojom smo igrali baš ovdje, iza nas nam je bio gol. Fudbalsku loptu sam kasnije nosio u rancu, više u srednjoj školi. Uvijek je bila tu."
Uz treninge i utakmice, škola je imala svoje važno mjesto i njen značaj Paunović ističe cijelog života, pa i danas.
"Bio sam dobar đak. Ne vrlo dobar ili odličan, ali nikada nisam zapostavio školu. U tom uzrastu čojvek najviše nauči o vrijednostima i druženju sa svojim vršnjacima. To ostaje za cijeli život."
Da će se jednog dana vratiti kao selektor i upravo u svojoj nekadašnjoj učionici saopštiti spisak reprezentativaca, nije mogao da zamisli. Želja da uspije u dresu nacionalnog tima, međutim, postojala je još tada.
"Tako daleko nisam vidio. Ali jesam želio da kao igrač napravim uspjeh za našu zemlju, nešto čime će se ponositi i škola i kraj i grad i cijela država."
Iz tih uspomena razgovor se prirodno vratio predstojećim obavezama. Poseta školi bila je i poziv najmlađima da 13. novembra budu uz Srbiju protiv Njemačke.
"Jako nam je bitna podrška naše djece, dječaka i devojčica, učenika i fudbalskih škola. Ovdje počinjemo ovu akciju i nadam se da će imati dobar odjek, a najvažnije je dobar odziv. Želimo što veću i bolju podršku protiv Njemačke."
Za kraj je ostala jedna školska anegdota, savjet nastavnika Bude:
"Veljko, uči školu, nećeš se od fudbala usrećiti."
Paunović je na tu uspomenu odgovorio uz osmijeh, bez potrebe da naknadno dokazuje ko je bio u pravu.
"Prvi dio poruke svakako je bio ispravan. A što se drugog tiče, nikada nisam igrao fudbal iz inata, da bih nekome dokazao da griješi. Ali u tom trenutku, siguran sam, nije znao kolika želja, strast i prije svega, talenat gore u meni", kazao je Paunović.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!