“Marakana” drugi najopasniji stadion na svijetu, u Top 10 i “Maksimir”

Izbor čuvenog sportskog lista "Korijere dele Sport" obuhvata kultna fudbalska borilišta poznata po fanatičnim navijačima, ekstremnom pritisku s tribina i istoriji nasilja. Među njima su se našla i dva stadiona s prostora bivše Jugoslavije - beogradska “Marakana”, odnosno stadion “Rajko Mitić”, zauzeo je visoko drugo mjesto, dok je zagrebački “Maksimir” uvršten na desetu poziciju.

1. Bombonjera (Boka Juniors, Buenos Ajres)

Jednostavno nema konkurencije. Nekadašnji dom Diega Armanda Maradone ubjedljivo je stadion s kojeg je izvući živu glavu primarni cilj; osvajanje tri boda gotovo pada u drugi plan. Kapacitet od 49.000 mjesta, tribine toliko strme da izazivaju vrtoglavicu i publika za koju je reći da je neprijateljski nastrojena, prilično blag izraz. A kada se igra derbi protiv River Plate, stadion se pretvara u istinski pakao. Zvanični naziv mu je Estadio Alberto J. Armando, no za sve je to - La Bombonjera.

2. Marakana (Crvena zvezda, Beograd)

Stadion nazvan po Rajku Mitiću, velikom bivšem fudbaleru Crvene zvezde i prvoj pravoj zvijezdi srpskog kluba, u narodu je poznat kao “Marakana”, što je nadimak očigledno inspirisan kultnim stadionom u Rio de Žaneiru. Vječiti derbi protiv Partizana nema premca u Evropi po neprijateljstvu i, prije svega, nasilju. Iako tim više nije na nivou iz vremena kada je s ekipom u kojoj su igrali Dejan Savićević, Robert Prosinečki, Vladimir Jugović i Siniša Mihajlović, osvojio Kup evropskih šampiona 1991. u Bariju pobjedom nad Olimpikom iz Marseja, i iako je “Marakana” izgubila dio svoje nekadašnje magije, i dalje važi za jedno od najtežih gostovanja na svijetu.

3. De Kujp (Fejenord, Roterdam)

Naziv De Kuip u prevodu znači „Kada“, a upravo je to mjesto gdje gosti moraju dati sve od sebe kako bi ostali na površini. I ovdje su tribine izuzetno strme, posebno iza golova, gdje Fehenordovi navijači, poznati kao Het Legioen (Legija), nikada ne prestaju s pjesmom. Kada zagrme svoju himnu „Hand in Hand“, buka postaje zaglušujuća.

4. Stadion Ali Sami Jen (Galatasaraj, Istanbul)

Godinama je Turska bila zemlja u kojoj je vladala košarka, uz Efes, Ulker, a potom i Fenerbahče. Danas je fudbal u potpunosti preuzeo primat, a dom Galatasaraja najneprijateljskiji je teren u zemlji. Može primiti oko 55.000 gledalaca koji navijaju od 1. do 90. minuta. Derbi protiv Fenera zaokružen je crvenom bojom, ili tačnije obilježen crvenim krstom... Ni lokacija nimalo ne pomaže: Dom Galate spada među najmanje privlačne dijelove Istanbula. Zbog sponzorskih prava, stadion danas zvanično nosi ime Rams Park.

5. Den (Milvol, London)

Mračne godine engleskog fudbala obilježene huliganima odavno su prošlost. Domaća navijačka grupa bili su Milvol Bušvekersi, zloglasni po neredima u Lutonu 1985. ili Birminemu 2002. Danas je atmosfera znatno drugačija, ali izlazak na travnjak stadiona “Dena” i dalje izaziva trnce.

6. Vestfalen (Borusija Dortmund, Njemačka)

Ko ne zna za čuveni „Žuti zid“? Poslužio je čak i kao inspiracija za novi stadion Milana, koji ima za cilj da replicira strminu viđenu na Signal Iduna Parku, domu Borusije Dortmund, na obje svoje tribine iza golova. Riječ je o gotovo potpuno stojećoj tribini (uostalom, ko tamo uopšte sjedi?), koja stvara efekat pravog živog zida o koji su se razbili mnogi protivnici.

7. Mohamed V (Radža Kazablanca, Maroko)

Derbi Botola Pro lige, najvišeg ranga marokanskog fudbala, protiv gradskog rivala Vidada, jedna je od onih utakmica koje morate doživjeti barem jednom u životu. Stadion u Kazablanci, lokalno poznat kao Donor, prima 48.000 gledalaca. Grin Bojs i Igls, lokalne navijačke frakcije ultrasa, ubrajaju se među najmoćnije i najorganizovanije na svijetu.

8. Međunarodni stadion u Kairu (Al Ahli i Zamalek, Egipat)

Rekordnih 120.000 gledalaca na finalu Afričkog kupa nacija 1986. godine predstavlja afrički rekord koji vjerovatno nikada neće biti oboren. Za Afrički kup nacija 2006. - čiji je domaćin i osvajač takođe bio Egipat - kapacitet je smanjen na 75.000, ali je atmosfera ostala podjednako užarena. Stadion dijele dva najuspješnija egipatska kluba, Al Ahli i Zamalek, među kojima vlada duboko ukorijenjena netrpeljivost. Nakon tragedije na stadionu u Port Saidu 2012. godine (na utakmici domaćeg Al Masrija i Al Ahlija), uvedena su rigorozna ograničenja prisustva na utakmicama domaće lige, zbog čega je nekadašnji naboj donekle izblijedio.

9. Stadion Vojska Poljske (Legija Varšava, Poljska)

Stadion Poljske vojske, zvanično nazvan po maršalu Jozefu Piłsudskom, dom je jedne od najvatrenijih i najradikalnijih navijačkih baza u Evropi. Brojne epizode nasilja i redovne sankcije UEFA zbog rasizma i izgreda obilježavaju domaće mečeve Legije. Nemojte dopustiti da vas zavara njegov kapacitet od „samo“ 30.000 mjesta - pritisak koji stvaraju domaći navijači ogroman je.

10. Stadion Maksimir (Dinamo Zagreb, Hrvatska)

Nakon što je ušao u istoriju po neredima 1990. godine na utakmici između Dinama i Crvene zvezde - onoj koju je obilježio udarac Zvone Bobana policajca usred tenzija koje su ubrzo dovele do rata na Balkanu i raspada Jugoslavije - Maksimir je danas izgubio dio svog nekadašnjeg (perverznog) šarma. Razlog leži i u tome što je tribina nasuprot glavne i dalje zatvorena zbog oštećenja pretrpljenih u zemljotresu iz marta 2020. godine. Kapacitet je smanjen s okvirnih 35.000 na oko 25.000 sjedećih mjesta. Održavanje faktora zastrašivanja i neprijateljske atmosfere tako je ostalo isključivo u rukama njihovih ultra-radikalnih navijača, Bed Blu Bojsa.

(MONDO)