Nemanja Matić dijeli emotivnu priču o svom djedu i njegovim riječima koje su ga pratile kroz karijeru.
Srpski fudbalski as Nemanja Matić (38) dvije decenije igra u inostranstvu, gdje je ostvario sve snove, postao šampion Portugala i engleske Premijer lige, kao i jedan od najboljih vezista svoje generacije na svijetu. Dok i dalje traje i pokazuje svoju neprolaznu klasu u italijanskom Sasuolu, iznio je svoju životnu ispovijest ocu Predragu Popoviću.
Veoma je emotivno govorio Matić o svojim počecima i o odlasku od kuće u tinejdžerskim danima - najprije u Zvezdu sa 12 godina, a onda sa 19 u Košice. Uspjeh je napravio uprkos skepsi bake i djeda i razumio je njihovo protivljenje njegovom životu u fudbalu.
"Babine molitve su pomogle da uspijem u Košicama u Slovačkoj. Znaš kako su babe bile u to vrijeme, stare žene - 'Ostavi loptu, nemoj mi, razbićeš mi prozor, ide slava, treba da se kreči, nemoj mi u zid.' U to vrijeme nisu oni bili svjesni šta je fudbal, da od fudbala možda može da se živi jednog dana. Djed mi je govorio: 'Baci loptu, idi na njivu, radi. Šta će ti ta lopta?' Oni su mislili ako si fudbaler da džabalebariš", kazao je on u podkastu oca Predraga Popovića.
Djed je od starta bio protiv "ganjanja" fudbalske karijere.
"Mislili su da od toga nema 'hljeba, što je i normalno razmišljanje. Oni su ljudi bili seljaci, zemljoradnici. Imali smo svoju stoku. To je bilo neko njihovo normalno razmišljanje. Djed mi je bio, ne znam, 1931, 1932. godište. Kad je on bio mali, fudbal možda tada nije postojao."
Djedove riječi nikad neće zaboraviti
Kada je odlazio u Košice u Slovačku kao tinejdžer, Matića je djed ispratio sa Uba snažnim stiskom ruke i riječima duboko urezanim u sjećanje.
"Kad sam odlazio u Zvezdu kao klinac, otac mi je rekao: 'Idi sam, pa se bori.' Dao mi je vjetar u leđa i učinio da shvatim 'Sad je sve na meni, sad mi ne možete ništa.' I kada sam odlazio u Košice, došla je cijela familija sa mnom da se pozdravi, ipak odlazim u inostranstvo. Zvali su djeda da dođe, on je tu, kuća do nas, maltene smo u istom dvorištu. I zvali su ga: 'Borivoje, dođi, ide ti unuk.' I on je došao i samo mi ovako pružio ruku i rekao: 'Oštro koračaj.' Okrenuo se i otišao. Samo se okrenuo i otišao. Mnogo toga je stalo u tu rečenicu."
Kada je počeo da zarađuje novac, djedu je kupio njivu.
"Kupili smo, kupili smo njivu. Morali smo. Djed je rekao: 'Moraš da mi kupiš ovo parče njive, jer ovaj neki ne obrađuje to kako treba, granice idu'", kazao je Matić uz osmijeh, ali pun ponosa.
Riječi djeda Borivoja nikad nije zaboravio i ponovio bi ih i samom sebi sa početka karijere. Malom Nemanji iz Vrela rekao bi samo jedno: "Oštro koračanje. To je to i nema šta drugo. Šta ima drugo da mu kažem?"
Otac držao strugaru, Nemanja i Uroš bili šegrti
I Matićev otac bio je fudbaler, a sa početkom raspada Jugoslavije pokrenuo je privatni biznis.
"Držali smo strugaru jedno vrijeme. Englezi to prevode kao 'drvosječa', ali mi smo strugali drva. Imali smo, da kažemo, tu našu malu firmu, porodičnu, gdje sam jedno vrijeme radio sa njim, sa svojih nekih 15, 16, do 17. godine bio sam ispomoć, šegrt.
Otac mi je inače bio fudbaler i igrao je u staroj Jugoslaviji u drugoj ligi za Mačvu Šabac. Međutim, kad je počeo rat 1991. godine sve je stalo i morao je da se snalazi, kao i svi. Kad smo brat i ja malo odrasli, držao je tu strugaru i od toga smo živjeli jedno vrijeme. Moralo je da se ojača."
To što Matići vole "Fiću", to je zbog oca
Otac mu je prenio i ljubav prema čuvenom automobilu "Fići".
"Eto, ja tog Fiću volim. I prošle godine sam ovdje pored tebe prolazio s Fićom. Moj otac je bio majstor i volio je Fiću. Ljubav prema Fići, u stvari, je ta ljubav prema ocu. I Uroš moj brat voli, ide po Srbiji sa Fićom, pa se ugasi, pa ga šljepaju...", emotivno govori Matić.
"Pa skoro je bilo kad mi se javio da ide sa Uba za Beograd sa Fićom. Rekao sam mu 'Nemoj da si lud bre, čovječe, ugasićeš se negdje.' Odgovorio mi je 'Ma, šta ti znaš?' Javio mi je da je išao za Beograd, ali mi nije prijavio da se ugasio, jer je bila vrućina, pa su morali sa Uba da dolaze", nasmijao se Nemanja.