Mario Žardel, nekadašnja fudbalska zvijezda, otkriva kako ga izostanak sa Svjetskog prvenstva 2002. godine poveo u spiralu zavisnosti i depresije.
Na prelazu vijekova, brazilski napadač Mario Žardel (53) bio je sinonim za golgetera u evropskom i svjetskom fudbalu. Bio je sinonim za moćni Porto sa kraja devedesetih, potom je za sezonu "kupio" navijače Galatasaraja, pa nastavio da rešeta u Sportingu do 2003. Bio je strijelac čak 270 golova u 280 utakmica za taj klub, bio je dvostruka "zlatna kopačka" Evrope, bio je u svakom smislu čudo od igrača. Ipak, jedno nije bio – reprezentativac Brazila na Svjetskom prvenstvu 2002. na kojem je ta zemlja osvojila titulu.
"Ni danas ne razumijem zašto me Skolari nije pozvao u reprezentaciju Brazila 2002. godine. Bio sam među pet najboljih napadača na svijetu. Od tog trenutka, moj život se raspao: alkohol, depresija, kokain. Umalo sam umro od predoziranja", rekao je on za "Gazetu delo Sport".
Zašto ga selektor Luis Felipe Skolari nije poveo u Japan i Južnu Koreju?
"I ja se to pitam i dan-danas. Niko mi nikada nije dao objašnjenje. Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih bio sam u Top 5 napadača na svijetu: u Portu sam dao 168 golova na 175 utakmica tokom četiri godine, a u sezoni pred Mundijal u Japanu i Južnoj Koreji dao sam 55 golova na 42 utakmice za Sporting iz Lisabona i osvojio svoju drugu Zlatnu kopačku. Jasno mi je da je taj Brazil bio prepun 'fenomena', ali valjda sam zaslužio makar jedan poziv".
"Pio sam preko svake mjere"
Nikad se nije oporavio od toga Mario Žardel.
"Pao sam u tešku depresiju i počeo da pijem preko svake mjere. Igranje na Svjetskom prvenstvu je bio san mog života. Prva žena me je ostavila i imali smo problema oko starateljstva nad djecom. Osjećao sam kako mi sve klizi kroz prste, ali najgore je tek slijedilo".
Poslije alkohola i prejedanja, "navukao" se na drogu.
"U ljeto 2003. probao sam kokain. Bio sam na odmoru i znao sam da ga tada mogu koristiti jer nije bilo doping kontrola. Sviđalo mi se, činilo je da se osjećam živim i tjeralo je depresiju. Jednom sam ostao budan cijelu nedjelju. Onda sam se predozirao, zamalo sam umro, spasao me je prijatelj koji je bio sa mnom. Tada sam dotakao dno".
Zatražio je stručnu pomoć da bi se izvukao.
"Mjesecima sam razgovarao sa psihijatrima. Konačno sam se izvukao kada sam upoznao svoju drugu ženu, Sandru, ona mi je pokazala smisao života i danas sam srećan čovjek... Djeca su ponosna na mene. Ne na ono što sam radio, već na to kako sam se iz toga izvukao. Često im govorim koliko je važno tražiti pomoć od porodice kada je teško, vjerovati u Boga i imati ogromnu snagu volje."
"Promašio sam tribinu, nikad mi nisu oprostili"
Tog ljeta 2002. zaista se sve srušilo, pa je ubrzo počeo da se seli iz kluba u klub. Do svoje posljednje igračke godine 2010. nastupao je za niz timova – Bolton, Ankonu, Njuels, Gojas, Beira-Mar, Anortozis iz Famaguste, Njukasl Džets...
Već u sezoni 2003/04 igrao je u jednom od najgorih timova ikada u Seriji A, Ankoni. Osvojila je samo 13 bodova u 34 meča.
"Nosim samo ružne uspomene. Za šest mjeseci nisam primio nijednu jedinu platu, a odigrao sam jedva tri utakmice. Ekipa je bila pretrpana igračima, loše vođena i na kraju sezone je klub bankrotirao. Dobro sam se slagao sa trenerima, ali mnogo manje sa navijačima... Imao sam 31 godinu, mučio sam se sa viškom kilograma, pa me je neko prozvao 'Lardel' (lard – mast/salo na engleskom/italijanskom). Vjerovatno i zato što sam na debiju protiv Peruđe otišao da pozdravim pogrešnu tribinu: imali smo iste boje. Neki navijači su mi to baš zamjerili".
U Italiju ga je doveo super-agent...
"... Žorž Mendeš. On mi tada nije bio menadžer, već blizak prijatelj. Imao je kontakte u Italiji, predložio je moje ime nekim agentima i nekako su me doveli u Ankonu. Tražio sam klub gdje bih mogao standardno da igram i da se oporavim od noćne more zbog nepozivanja na Mundijal 2002, ali se mentalno nikada nisam oporavio".
(MONDO)