Trofejni stručnjak penzionerske dane provodi na Zlatiboru, a jedan od njih iskoristio je da pogleda trening Borca.
Legendarni srpski trener Ljupko Petrović, koji se sa Crvenom zvezdom popeo na krov Evrope 1991. godine, penzionerske dane provodi na Zlatiboru.
Strast prema fudbalu i dalje ga drži, tako da sa uživanjem prati treninge ekipa koje borave na pripremama na srpskoj planini.
Među timovima koji se spremaju za predstojeću sezonu je i Borac iz Banjaluke, a Petrović je slobodno vrijeme iskoristio da pogleda trening "crveno-plavih" i na licu mjesta uvjeri se u mogućnosti banjalučkog tima.
Trofejni stručnjak, koji je osim evropske titule, osvojio i brojne druge pehare, s oduševljenjem je pristao da porazgovara sa novinarima iz Banjaluke.
"Rođen sam u Republici Srpskoj, u Velikoj Brusnici u opštini Brod i često volim da posjetim rodni kraj. Takođe, vojsku sam služio u kasarni 'Kozara' u Banjaluci, gdje imam i veliki broj prijatelja, rodbine i vežu me lijepe uspomene, tako da mogu slobodno reći da sam vaš", počeo je razgovor za banjalučku "Elta TV" 73-godišnji stručnjak, koji je trenersku karijeru okončao prošle godine u bugarskom CSKA iz Sofije.
Legendarni fudbaler Osijeka, koji je u karijeri još nastupao za Bafalo, Kanzas i Finiks, upravo je u omladinskim selekcijama hrvatskog kluba započeo trenerski put, koji će ga kasnije odvesti na krov Evrope i dalje.
"Fudbalska priča krenula je u Dardi, odakle sam, nakon što sam bio najbolji strijelac treće lige, prešao u Osijek. Tu sam proveo 14 godina, gdje sam postao najbolji strijelac u istoriji kluba", kaže Petrović, koji se na zalasku trenerske karijere, sudbina je tako htjela, vratio upravo u Osijek, gdje je u Ligi Evrope vodio svoj CSKA.
"Iskreno, plašio sam da moj dolazak ne proizvede kontraefekat. Međutim, iznenadio sam se srdačnim dočekom. Cijeli stadion je bio na nogama, nosim lijepe uspomene i drago mi je što je tako. Mislim da sam zaslužio da budem tako dočekan, jer svoju mladost i najljepše godine života da sam Osijeku."
Veliki uspjeh koji je postigao sa Vojvodinom, sa kojom je postao šampion Jugoslavije 1989. godine, a zatim i izboren nastup u Evropi sa Radom, bili su signal ljudima sa "Marakane" da ga dovedu za trenera beogradskih "crveno-bijelih".
"Zvezda uvijek traži najbolje trenere. Došao sam s Radom na JNA, pobijedili smo Partizana, koji je bio kandidat za titulu. Pobijedili smo Dinama, Hajduka, sve u gostima. Bio je neko ko je to pratio - Dragan Džajić i Vladimir Cvetković. Nije bilo protekcije, političkih priča i sl. Jednostavno, rekli su da sam najbolji trener i da dolazim na 'Marakanu'. Iako su mi rekli da ne moramo biti prvaci Jugoslavije, mi smo to učinili. Cilj je bio da odemo što dalje u Evropi, a došli smo do samog kraja", ispričao je Petrović kako je došlo do saradnje sa Crvenom zvezdom.
Pamtiće se brojni uspjesi, šampionske titule, trofeji, ali svakako pečat na karijeru bila je ta evropska titula Crvene zvezde, koja će se vječno prepričavati.
Upravo hotel "Palisad" na Zlatiboru, u kojem su smješteni fudbaleri Borca, bio je baza ekspedicije beogradskih "crveno-bijelih" pred put na pohod na Evropu.
Put do šampionske titule vodio je od Grashopersa, preko Glazgov Rendžersa, Dinama iz Drezdena, minhenskog Bajerna, pa do finala sa Olimpikom iz Marselja.
ISPLJUVAN OD NAVIJAČA ZVEZDE
Kako je Petrović naglasio, možda i najteži je bio prvi korak protiv švajcarskog kluba.
"Imali smo dobre pripreme, ali loš start. Izašli smo previše komotno. Grashopers i njihov tadašnji trener Otmar Hicfild, pošteno govoreći, iznenadili su nas. Podbacio je naš stručni štab, na čelu sa mnom. Ja sam ih potcijenio i desilo se to što se desilo. Dobro je što smo uspjeli da izjednačimo u Beogradu, jer su oni zaslužili pobjedu. Bila je to opomena, koja je stresla sve u stručnom štabu i igrače", prisjeća se Petrović, koji je čak bio spreman i da podnese ostavku, ali je Džajić bio uporan i rekao mu da se spremi za revanš.
"Bio sam ispljuvan od strane navijača Zvezde. Tada i nikad više. Očistio sam se, izašao pred novinare i rekao im: 'Mi smo bolji tim, idemo da ih pobijedimo tamo'", rekao je Petrović i ispunio dato obećanje.
Nakon beogradskih 1:1, u revanšu potpuno druga priča. Zvezda je kao gost slavila ubjedljivo 4:1 i izborila plasman u drugo kolo.
"Ušli smo u utakmicu kao vukovi. Sjećam se da je Hicfild rekao Džaji: 'Lako mi je bilo u Beogradu, ne znam kako da igram danas'. Grashopers nije bio bauk, ali je imao pravog trenera koji je izvukao maksimum iz igrača u prvoj utakmici. Pokazali smo u revanšu da smo bolji, a utakmica u Beogradu ostala je kao opomena za naš dalji put, gdje više ništa nismo prepuštali slučaju."
"KOCKAR" MAZA
Na putu ka finalu Kupa šampiona, dešavale su se brojne stvari, već "mali milion" puta prepričane, ali Petrović je za banjalučku TV otkrio i jednu zanimljivu anegdotu.
"Dragiša Binić, iako nije bio kapiten, bio je vođa, dođem kod njega u sobu i znam kakva je situacija. Ne sjećam se pred koju utakmicu, pokucam na vrata, on me pusti u sobu i vidim njih trojicu kako sjede. Karte su tu, iako sam Mazi Vasilijeviću rekao da ukoliko ga vidim još jednom da igra karte, istjeraću ga. Kao da sam osjetio nešto. Bina onako pokvaren, mangup, pozvao me da sjednem s njima i rekao da ne kartaju za pare, nego onako. Bilo mi je čudno, vidim da me Bina nešto zadržava, a ne znam zašto. Pitam ga šta se dešava, zašto me zadržava, kao da hoće da kartam s njima. Odjednom, iz ormara ispada Maza i Bina mi kaže: 'Šefe, zato vas zadržavam'. Pitao sam zatim Mazu: 'Kakav si ti to muškarac? Pi*ka jedna. Kako da ti vjerujem?", prisjetio se Ljupko kroz smijeh ovog simpatičnog događaja, koji ipak nije ostavio veće posljedice.
Uslijedila je serija pobjeda i uspjeha, te nezaboravno finale u Bariju, na stadionu "Sveti Nikola", gdje je Zvezda na penale uspjela da savlada francuski Olimpik.
"Darko Pančev uzeo je loptu, uslijedio je zalet, a ja sam Džaji rekao da za pet sekundi možemo biti prvaci Evrope. Stavio mi je glavu u krilo, a ja sam kroz prste gledao penal. Pančev je pogodio, išao sam terenom, ne znam ni sam kuda. Nisam znao ni da se radujem, šta treba da radim, ništa nisam znao. U tom trenutku svi smo bili u transu, u svom svijetu. Doživjeti tako nešto, a ostati normalan nakon svega, zaista je bilo teško", naglasio je Petrović.
Poslije osvajanja Kupa šampiona, plan je bio da se tim Crvene zvezde znatno pojača. Razmišljalo se o Slaviši Jokanoviću, Davoru Šukeru, Robertu Jarniju...
Ipak, ispriječila se "viša sila".
"Pred kraj prvenstva igrali smo sa Dinamom, a Šuker je ušao u kancelariju da me pozdravi. Tu je bio i Džajić, koji je tada rekao: 'Davore, tvoj trener hoće da dođeš u Zvezdu.' Šuker je odgovorio: 'Spreman sam, doći ću.' Ipak, uslijedio je rat, a da ga nije bilo, doveli bismo ga", kaže Petrović i nastavlja:
"Tu je bio i Jokanović, želio sam ga, a kasnije ga je doveo Partizan. Negdje u potaji želio sam takvog lijevog beka poput Roberta Jarnija. Bio je najbolji u ligi. Džaji sam pričao o jednom, o drugom, ali o trećem nisam stigao. Nažalost, došlo je do rata i svi planovi su propali.".
ESPANJOL - NAJVEĆA GREŠKA
Poslije osvajanja evropske titule, Petrović je napustio Zvezdu, na čije kormilo je, upravo po Ljupkovoj preporuci, sjeo Vladica Popović.
"Djeca su mi bila u Osijeku kada je došao rat. Želio sam da odem po njih i odvedem ih negdje daleko. Nije se znalo ni kakvo će stanje biti u Srbiji. Prihvatio sam tada poziv Espanjola i napravio najveću grešku u životu. Da sam ostao, bilo bi to što bi bilo. Džaji sam preporučio Vladicu Popovića, koji je divan čovjek, Zvedin čovjek, igrač i trener i drago mi je što je i on imao udjela u osvajanju svjetske titule", zaključio je Petrović razgovor za "Elta TV".
Pogledajte kompletan intervju.
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.
Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.