Zvezdin trener još prije četvrt vijeka je na koži osjetio koliko su derbiji velika stvar i šta te pobjede donose. U posljednjih 10 mjeseci traži način da bude uspješan u njima i kao trener. Testiraje svoje pamćenje na njegove derbije.
Iako su igrački i trenerski posao odvojeni kao nebo i zemlja, kada na klupu sjedne as tako velike i skoro savršene karijere kakvu je imao Dejan Stanković (42), neizbježno je gledati ga i kroz ono što je napravio u kopačkama.
Na terenu je bio as u nastajanju još od tinejdžerskih dana, kada je maloljetan ušao u prvi tim i sa razlogom bio gurnut u vatru, da na najvećoj sceni pokaže šta zna. A ta najveća scena bili su okršaji sa Partizanom, u kojima je prije svog 20. rođendana dao pet golova i tako najavio sve veliko što je napravio.
Kada je u maju 1996, sa 17 godina i osam mjeseci, "bocnuo" loptu preko Ivice Kralja u finalu Kupa SR Jugoslavije za 1:3, trčeći ka sjevernoj tribini stadiona u Humskoj sigurno je prvi put osjetio koliko je to značajna stvar.
Skoro četvrt vijeka kasnije, Stanković će ponovo izvesti ekipu na isto mjesto i sješće na istu klupu na kojoj je tada bio kao tinejdžer. Ovog puta, bez obzira na sve, neće imati ni trenutak da razmišlja o bilo čemu što je bilo - ni o vremenu kada je igrao, ni o svoja dva prethodna trenerska derbija, u kojima je odigrao neriješeno bez golova na "Marakani" (0:0), a potom izgubio u polufinalu Kupa u Humskoj (0:1).
Iskusniji za ta dva meča, za šamar u Kupu koji ga je jako zabolio i za turbulentno ljeto i plasman u grupnu fazu Lige Evrope, Stanković će "iz treće" pokušati da klubu u kojem je odrastao donese pobjedu u najvažnijoj utakmici ovdašnjeg fudbala, čiju "težinu" malo ljudi zna kao Deki lično.
Zvezdaši, dok čekate taj meč (nedjelja, 17), provjerite koliko pamtite "večite" derbije: