Kolumnista MONDA oprostio se od preminulog asa Crvene zvezde, Milete Lisice. Težak dan za sve koji su voljeli košarku devedesetih, a posebno za navijače crveno-bijelih.
Vidačić, Karadžić, Obradović, Lisica, Mavrenski, Gilić, Milutinović, Kaličanin, Trifunović, Zečević, Tomašević, Jovanović.
Kada bi me na kvizu pitali, na koje pitanje sam spreman da odgovorim u svakom trenutku, pa i u onom kada me probudite poslije pola sata sna nakon što sam dvanaest sati radio i još šest proveo u društvu etanolskih isparenja, ja bih vam rekao da me jednostavno pitate da vam izrecitujem šampionski sastav Zvezde iz sezone 1993-94.
U bilo koje doba dana, u bilo koje doba noći, ja bih vam se javio na telefon, vi biste mi rekli, ajmo Miloše, računamo na tebe, Dart Vejder je uperio sve lasere Zvezde Smrti u pravcu planete zemlje i jedino nas ti možeš spasiti svojim odgovorom, i ja bih staloženo krenuo, od četvorke pa do petnaestice: Vidačić, Karadžić, Obradović, Lisica...
Svako od nas ima neku nultu tačku, kada je otkrio, da citiram Momčila iz Zemuna, nebitnu, vrlo bitnu stvar, u koju smo se odmah zaljubili. Ja sam se u košarku tako zaljubio na proljeće 1994, kada je Crvena Zvezda, nakon sedam uzastopnih poraza od vječitog rivala, osvojila nacionalnu titulu protiv zlo jakog Partizana sa 4-1 u seriji. Do te tačke, ja sam bio prevashodno fudbalski navijač. Ali od tada, ja se primarno bavim košarkom.
Nije bilo lako igrati sa Partizanom tih godina – nije, suštinski, nikada ali tada posebno. Crno-bijeli bili su svega dvije godine udaljeni od istorijskog trijumfa u Istanbulu. Dosta igrača iz te ekipe – Šilobad, Lončar, Rebrača, Stevanović – bili su još tu. Stasavali su Peđa Drobnjak, Miroslav Berić i Haris Brkić, sa pleja je dirigovao trostruki evropski šampion Zoran Sretenović. Na stranu, sad, i tih čuvenih sedam-nula. Imali su, čini se, "naš broj", iako je Zvezda branila titulu od prošle godine.
Zvezdin sastav sa druge strane bio je primarno "radnički" orijentisan. Bilo je tu igrača svjetske klase, kakav je bio današnji trener Saša Obradović, ili recimo kapiten Aleksandar Trifunović. Dejan Tomašević će kasnije u dresu Partizana izrasti u najboljeg krilnog centra Evrope, dok je Ivica Mavrenski svojevremeno bio velika nada jugoslovenske košarke, sa puno juniorskih trofeja u svojoj kolekciji. Ali kucajuće srce ekipe, i njenu nepokolebljivu osovinu, činili su dva "šljakera" u reketu. Aca Gilić, vjerovatno najbolji centar iz Sombora do pojave jednog Nikole, i Mileta Lisica, metalostrugar iz Priboja koji je u konačnici bio i proglašen za MVP-ja ovog finala.
Gledajući Miletu kao četrnaestogodišnji dječak, mislio sam da je on neki apsolutni ideal kome je trebalo težiti. Ovaj momak iz Priboja, u kojem je ponikao igrajući za lokalni Poliester – kasnije kombinujući košarku sa metalostrugarskim poslom u FAP-u, nije imao reprezentativni pedigre kakav su imali njegovi brojni protivnici u tadašnjoj košarci. Ali opet, on se svakome suprostavljao uz maksimalno zalaganje, igrajući svaki minut kao da mu je posljednji, i time zauvijek opčinio srca mnogih Zvezdaša koji ga prije svega pamte kao velikog borca.
"Imperijom Zvezdine odbrane komandovao je vitez sa dva srca – Mileta Lisica", otvorio je čuveni list "Koš" svoj hvalospjev o njemu u broju iz maja '94, koji je opisao Zvezdin trijumf u finalu. "Igrač koga bi svaki trener poželio – tamo je gdke treba da bude, skoči kad treba, poentira kad treba – i tako uvijek i stalno od početka do kraja utakmice. "Lija" melje poput vodeničnog kamena, na kraju njegovi protivnici su potpuno izmrvljeni u prah, a na njemu nešto malo znoja a u ruci debeo dosije sa statistikom skokova, blokada, blokova, preuzimanja, zagrađivanja, gaženja i rvanja", nastavio je moj kolega u ovom inspirisanom tekstu od prije dvadeset i šest godina, pretaćući u riječi ono što smo svi mi mogli da vidimo na našim TV ekranima i u hali.
Mileta "Fox", kako smo ga mi klinci zvali, iduće je sezone otišao u Borovicu, zatim se vratio u Zvezdu, a onda otišao u Sloveniju i ostavio dubok trag u tamošnjoj košarci igrajući za Pivovarnu Laško. Tamo je, u društvu još jednog prekaljenog veterana Matjaža Tovornika, zagorčavao život Olimpiji koja je tih godina osvajala evropske trofeje i igrala F4 Evrolige. Igrao je poslije malo i u Francuskoj, pa se vratio u Srbiju, i poslije par sezona u Lavovima i Novom Sadu okončao karijeru kao četrdesetdvogodišnjak u Rudaru iz Trbovlja, u Sloveniji.
Kakva god njemu karijera doduše bila, ja Miletu uvijek i zauvijek pamtim kao taj nepremostivi bedem iz '94, crveno-bijelu sedmicu, čovjeka koji je vojevao velike bitke i uglavnom pobjeđivao u njima. I do te mjere mi je takvo sećanje ostalo u glavi, da mi je, kad sam danas čuo da je onu najvažniju bitku izgubio, ta vijest zvučala prosto nevjerovatno.
Preminuo Mileta Lisica?
Kako je to moguće. Zar takvi junaci umiru?
Život je ipak nešto različitiji od košarke, iako imaju puno sličnosti. U ovom prvom, uglavnom, ako izgubiš ove sezone, ima i sljedeća. Ali ovaj drugi često ne pruži taj popravni.
Putuj mirno, "Lijo". I dalje ću pamtiti taj sastav, ali sada, možda se malo i zagrcnem kad dođem do "sedmice".
(mondo.rs)