Košarka

Svi se plašili Dražena, samo Duda nije! Ivković odmah pokazao ko je gazda, čak ni Petrović mu ništa nije rekao!

Autor Bojan Jakovljević

Dušan Duda Ivković je bio trener koji nije pristajao na kompromise.

Izvor: MONDO/GORAN SIVAČKI/MN PRESS

Dušan Ivković bio je ikona košarke, voljeli su ga svuda gdje je išao, ali njegovi timovi su često bili na udaru. Uvijek vrhunski, spremni, kvalitetni, niko nije volio da igra protiv Dude.

Tako je on u jednom intervjuu otkrio da je reprezentacija Jugoslavije od samog njegovog starta na klupi bila omražena. Do 1987. godine je vodio mlađe selekcije i bio je pomoćnik velikom Krešimiru Ćosiću na klupi, a čim je nakon Eurobasketa 1987. preuzeo tim suočio se sa velikim problemima.

"Već '86-'87. naša reprezentacija je bila omražena u gotovo svakoj dvorani u Evropi. Publika nam je zviždala, bilo je isceniranih situacija, izmišljenih incidenata, a tu je i ona čuvena utakmica sa Rusima gdje smo primili 10 poena za jedan minut. Tada, nemajući para, išli smo na neku novogodišnju turneju i u dvorani Bersi igrači su na teren, koji je bio u mraku, izlazili kroz neki obruč koji je bio u plamenu. To je djelovalo impresivno. Međutim, sve se orilo od zvižduka. Pitao sam se kako je moguće da tako mladi igrači, od Dražena Petrovića, preko Kukoča, Rađe, Divca, Paspalja, tako loše budu primljeni", prisjetio se on u velikom intervjuu za portal "011".

Odmah je napravio velike rezove, a za to je trebalo imati hrabrosti. Ne samo da je odstranio Gorana Grbovića iz tima, već u ekipi koju je trebalo da predvodi Dražen Petrović nije bilo njegovog brata Ace!

"Moj prvi rez je bio da iz reprezentacije odstranim Acu Petrovića i Gorana Grbovića. Sastanak u Zagrebu, hotel Palas, stručni savjet, predsjednik Mirko Novosel me pita: 'Zašto izostavljate prvo krilo Evrope, a Petrović će donijeti mir u timu. Kako će reagovati Dražen Petrović na sve?' Rekao sam samo da se ne slažem sa njim i da je to moj izbor", otkrio je Duda.

To je uplašilo čelnike saveza, jer niko nije želio da se zamjera tada najboljem košarkašu Evrope. Ipak, na kraju je Ivković istjerao svoje!

"Prolazi dva dana, oni ne objavljuju spisak igrača. Ja zovem i kažem, ako nećete da objavite spisak tražite drugog trenera. Objavili su spisak i Dražen nije odreagovao niti bilo ko drugi. I tako je ta reprezentacija formirana", istakao je on.

Osvojio je srebro na Olimpjskim igrama u Seulu 1988. godine sa jako mladim timom, ali nije bilo lako. Sa takvim talentima i velikanima nije bilo lako.

"Kada trenirate vanserijske talente, to uopšte nije lako. Neko će pomisliti dovoljno je da im bacite loptu i oni će igrati. To uopšte nije tako. Ja sam na pripremama za Olimpijske igre 1988. godine držao reprezentaciju čitavih pet i po mjeseci i šteta što ta generacija nije imala prilike da igra protiv prvog 'Drim tima' 1992", prisjetio se tada Duda, a onda otkrio kako je uspio da smiri sve te nemirne duhove u nacionalnom timu.

Sa Draženom je bilo problema, pogotovo kada je otišao u NBA!

"Da bi se tim talentima čovjek nametnuo, mora kroz određeni rad i period, da unaprijedi njihovu igru i da se oni fokusiraju znajući da će biti bolji. Dražen Petrović, koji je tada je igrao u Real Madridu, je govorio: 'Ja sam siguran da mene cijele sezone ove pripreme igre reprezentacije drže.' Nakon što je otišao u NBA promijenile su se neke vizije, ali dobro. Tada je htio poseban tretman kao Divac koji sa Lejkersima igra finale sa Detroitom do juna, pa da i njemu bude omogućeno da se tada priključi reprezentaciji", ispričao je Ivković.

Na kraju, najveći žal u karijeri ostao je što su rat i politika pokvarili šansu da ta njegova ekipa zaigra proti "Drim tima".

"Velika je šteta, ono što smo mi sanjali, a nismo dočekali, da ta dominantna generacija igrača ne igra protiv 'Drim tima' sa Medžikom i Džordanom i ostalim igračima. Mislim da smo mogli da ih dobijemo. To su bili najteži trenuci u mojoj trenerskoj karijeri, kada sam osjetio da politika utiče na sve to i kada su nam oduzeli pravo da igramo. Najteže mi je bilo da to saopštim igračima kada smo se okupili u Solunu. Nismo čak mogli da se okupimo u Beogradu", iskren je bio Ivković.

Ipak, nekoliko godina poslije toga došla je Atina, a svima u Srbiji do današnjeg dana to ostaje nezaboravan, možda i ključni momenat za košarku na ovim prostorima.