Crvena zvezda je ostvarila svoj cilj – poslije 78 mečeva i sezone u kojoj se desilo sve što može da se desi!
Crvena zvezda je poslije mnogo turbulencija, ogromnog broja utakmica i sezone kakva ranije teško da je viđena uspjela da odbrani svoj najvredniji trofej. U petom meču finala ABA lige savladan je Partizan, pa je poslije serije u kojoj smo vidjeli mnogo toga i na terenu i van njega odbranila titulu u ABA ligi i osigurala plasman u Evroligu naredne sezone.
U sezoni u kojoj je tim do sada odigrao 78. utakmica i sa plej-ofom KLS-a može da pređe brojku od 80, tim Dejana Radonjiće je prošao bukvalno sve što se može proći za jednu sezonu.
Počelo je onom jezivom povredom Erona Vajta i otkazivanjem pripremnih mečeva, nastavilo se odličnim početkom sezone i najboljom košarkom Luke Mitrovića još od onih 30 poena protiv Galatasaraja 2014. godine.
Gledali smo potom nekoliko serija poraza u Evroligi, koje nije uspio da anulira sjajan period u februaru i martu kada je tim sa Malog Kalemegdana na šest mečeva imao pet pobjeda, a usred toga uspio da osvoji i prvi trofej u sezoni, trofej Kupa Radivoja Koraća.
Na kraju se ispostavilo da je tim bio najbolji u februaru kada se borilo za prvi trofej, a najčvršći kada se uzimala ABA liga. Uprkos tome što neki igrači od kojih se najviše očekivalo nisu dominirali u finalu ABA, ovaj tim je ponovo pokazao koliko u košarci znači iskustvo igranja velikih utakmica i osvajanja trofeja.
DA POČNEMO OD KRAJA – TITULA NA KARAKTER
Kada se sjetimo kakvu je košarku Crvena zvezda igrala na samom startu Evrolige u prvih četiri ili pet kola, a tek kasnije u februaru i martu kada su se ređale pobjede, jasno je da ovaj kraj sezone nije bio ni blizu najbolje forme ovog tima. Nikola Kalinić je u nekim utakmicama (treći meč protiv Cedevita Olimpije, drugi protiv Partizana) blistao, ali uglavnom je bio nervozan i ispod onoga što Zvezda očekuje od njega.
Ipak vidjelo se koliko znači ne samo širina klupe, već i iskustvo igrača Zvezde. Nikola Ivanović, Dejan Davidovac, Stefan Marković, Luka Mitrović i naravno MVP finalne serije Ognjen Dobrić su redom "uskakali" u uloge lidera i pogađali kada je bilo potrebno.
Mitrović je odigrao maestralan prvi meč polufinala ABA protiv Cedevita Olimpije, pa onda u drugom meču na volšeban način uspio da "izgura" Zvezdi produžetak u kome je tim Dejana Radonjića ipak poražen. Nikola Ivanović je u meču u kome je izboreno finale uspio da upiše 11 poena i šest asistencija, a onda je to povezao sa 18 poena i pet asistencija u pobjedi nad Partizanom u prvoj utakmici finala u kojoj je bio igrač meča.
Dejan Davidovac je u trećem meču finala ubacio 19 poena, a u petom je bio najefikasniji u taboru crveno-bijelih sa 15 poena, dok je Ognjen Dobrić zaslužio titulu MVP-a finala prije svega sa 20 poena u trećem, 16 u četvrtom i 14 u prvom meču finala.
Vidjeli smo i Stefana Markovića koji pogađa trojku za 72:70 i tako anulira sjajnu Panterovu minijaturu u finišu posljednjeg meča ABA sezone, a sjećamo se i njegovih sjajnih partija u Kupu Radivoja Koraća.
Generalno gledano, ova finalna serija sa Partizanom perfektno oslikava cijelu sezonu Crvene zvezde. Kao što su tokom sezone svi nabrojani igrači imali uspone i padove, imali su ih i tokom serije. Kao što je tokom sezone Crvena zvezda u skoro svakom meču tražila nekog novog da iskoči, tako je bilo i tokom ove serije.
U situaciji u kojoj su utakmice prekidane, u kojoj je Partizan u meču u koji je stala cijela sezona bio bolji rival u prvih 20 minuta i u duelu kada crveno-bijeli 25 minuta nisu mogli da pogode gotovo ništa iza linije 6,75 vidjelo se od čega je sazdan ovaj tim.
Dejan Radonjić je skupio ekipu koja se dobro poznaje i koja je navikla da uzima titule. Tim koji ne paniči i koji vjeruje u sebe, koji zna da "vizuelizuje" pobjedu čak i kada djeluje da im malo toga polazi za rukom. Ovo je bila treća titula zaredom koju crveno-bijeli uzimaju u majstorici, a tim koji prođe takve stvari je spreman na sve.
Ali, kao što je ova serija na vidjelo izbacila sve prednosti i vrline ovog tima, jasno se vidjelo i šta ne štima.
DA JE TOGA BILO...
Kevin Panter je nesumnjivo prvo ime ove finalne serije, a iako je Zvezda u nekim ranijim mečevima znala da ga "eliminiše" sa ekstremno agresivnom odbranom prije svega Ostina Holinsa na njemu, sada je to bilo nemoguće. Ipak, čovjek koji je bio "iks faktor" Partizana bio je Matijas Lesor.
Kao i u nekim mečevima Evrolige u kojima se vidio da crveno-bijeli nemaju rješenje za fizički dominantne centre i sada je Matijas Lesor bio igrač na koga se teško nalazio odgovor. Dugo je Zvezda tražila svog prvog centra, nekoliko puta davala nove kratkoročne ugovore Majku Cirbesu, ali rješenje nije stiglo.
Sada se vidjelo da je to velika boljka ovog tima. Ognjen Kuzmić, za koga su mnogi treneri u ABA ligi tokom godina isticali da je izuzetno fizički dominantan na ABA nivou, teško je uspijevao da se izbori sa Lesorom, a Luka Mitrović je lako ulazio u probleme sa ličnim greškama i nije uspijevao da fintama i košarkaškom inteligencijom nadmudri Francuza. To je imalo mmogo dodatnih implikacija, pa smo tako vidjeli da Nejt Volters u prodorima u finišu posljednjeg meča bira flouter iako ima otvoren prostor do koša jer se plaši blokade Lesora sa leđa.
Dejan Radonjić je vidio da je fizički tu bitku pod košem izgubio, pa je žrtvovao skok igru i ubacivao Dejana Davidovca na poziciju centra. Umio je Partizan da stvori i nekoliko ofanzinih skokova po posjedu kada je on na "petici", ali je na kraju protok lopte i prijetnja šutem sa poludistance bila dovoljna da nadoknadi sve ono što igrom pod košem nije moglo da se riješi. Ipak, centar je cijele sezone nedostajao ovom timu i to jasan tip centra – fizički dominantan, jak u skoku i dobar u pik igri.
Ono što se vidjelo je da ovaj tim pati i od nedostatka rasnog šutera. Dobrić, Davidovac, Volters, Holins pa čak i Kalinić u nekim dijelovima sezone su znali da uđu u šuterske serije, ali igrač poput Bilija Berona ili Džordana Lojda je bio neophodan. Vidjeli smo kako su igrači Partizana u finalu ostavljali Stefana Lazarevića i Branka Lazića potpuno same i tako uspijevali da zatvore neke druge pukotivne u odbrani, ali nije samo to bio problem.
Čak i kada su ostali igrači Zvezde ostajali sami često su promašivali i taj jedan "skorer" je cijele sezone falio Crvenoj zvezdi. Da je imala nekog Lojda ili Berona, možda Zvezda ne bi izgubila od Fenera (4 razlike), CSKA (2 razlike), Efesa (1 razlike), Albe (4 razlike) i Žalgirisa u produžetku. A to bi sa izbacivanjem ruskih timova iz Evrolige možda značilo i Top 8 i šansu da se igra F4 u Beogradu.
Ipak, s obzirom da ogromna većina igrača ovog tima ostaje tu i za narednu sezonu, Dejan Radonjić pred sobom ima jako jezgro tima. Jezgro koje se odlično poznaje, koje zna kako da radi zajedno i jezgro čiji se nedostaci jasno vide.
A oni mogu da se riješe sa dva ili tri adekvatna pojačanja. Ipak, prije svega toga, ovaj tim juri tripletu, a juriš na treći trofej kreće već u petak. Rival je Mega, a cilj je pehar šampiona Srbije.