Da li je Srbija košarkaška velesila? Vrijeme je da pogledamo brojke i stavimo prst na čelo

Srbija je nažalost ponovo prerano završila Eurobasket. Bio je 11. septembar 2022. godine kada nas je friško pristigne iz Praga u Berlinu Italija pobijedila i poslala kući praznih ruku, a tri godine kasnije kao da smo gledali preslikan meč. Finska nas je poslala kući čak malo ranije - 6. septembra. 

I nema tu nikakve priče o debaklu, jednostavno Finci imaju ozbiljan, uigran tim sa jednom velikom zvijezdom Laurijem Markanenom i jednom u nastajanju u vidu prilično bezobraznog Murinena. Kao što nije bilo neko iznenađenje da Italija sa Fontekijom, Galinarijem i Melijem može da nas pobijedi na jedan meč. 

Hale su pune kada se igra Evrolige, za sve drugo dosta manje, ali košarka i dalje ovdje privlači više pažnje nego možda bilo gdje drugo u Evropi, ako izuzmemo Litvaniju. Ipak, ako se uzmu brojke i medalje, da li bi moglo da se kaže da je Srbija i dalje nešto što bi moglo da se okarakteriše kao evropska velesila?

Šta je Srbija osvojila?

Otkako je nezavisna, država Srbija ima  dvije medalje na Eurobasketu. Od 1995. do 2001. su recimo osvojili četiri, od toga tri zlata, a onda od Švedske 2003. godine počinje period od dvije decenije sa dvije medalje. I trajaće makar do 2029. godine kada je sljedeći Eurobasket.

Srbija je jedno srebro osvojila 2009. godine kada je tim Dude Ivkovića predvođen Milošem Teodosićem vratio vjeru u košarku poslije više od od pola decenije ređanja neuspjeha. Iako smo od tada prisutni u vrhu, sljedeća medalja stigla je 2017. godine, osam godina kasnije. Na narednu ćemo čekati - makar 12 godina pošto smo opet ostali bez medalje iako smo bili glavni favoriti za zlato. 

U periodu otkako je Srbija nezavisna dvije medalje na Eurobasketu recimo imaju Rusi (zlato 2007. i bronzu 2011.) a i Bog je zaboravio na njih i njihovu košarku. Da nije toliko dugo uspio da poenterski dominira u Evroligi Aleksej Šved da li bi klinci koji sada prate košarku mogli da se sjete nekog ruskog košarkaša? 

Grci imaju jednu medalju, bronzu iz 2009, i sada jure drugu, Slovenci čuveno zlato iz 2017 i jedno polufinale, Nijemci bronzu 2022. i zaista djeluje teško da sada osvoje još medalju. A ko je bolji od Srbije od osamostaljenja? 

Kad si velesila, onda si uvijek tu

Litvanci imaju tri medalje - bronzu 2007. i uzastopna srebra 2013. i 2015. godine, ali teško da bi mogčlo da se kaže da su velesila kada ih deceniju nema na postolju. Oni koji su uvijek tu su Španci, a jedini koji se manje-više pojave stalno su Francuzi. 

Francuska ima srebro iz 2011. godine, pa zlato iz 2013. i bronzu iz 2015. Poslije male pauze uzeli su srebro na prošlom Eurobasketu, a sada su spektakularno ispali od Gruzije. Španija sa druge strane zauzima mjesto istinske velesile. 

Od 2007. godine do danas "furija" je osvojila šest medalja, od toga četiri zlata (2009, 2011, 2015 i 2022) uz srebro 2007. i bronzu 2013. godine. Prilična pouka u ovome je to da se situacija mijenja i da se od stare slave ne živi. Nijemaca decenijama nije bilo nigdje, pa sada djeluju kao tim koji će na svakom takmičenju nakon tog Berlina 2022. juriti zlato. Finci nisu baš u očima javnosti zemlja košarke, a sada su zaređali četvrfinala i ako Murinen bude novi Markanen, hoće li se iko iznenaditi ako uzmu medalju? 

Šta čeka Srbiju?

Srbija je imala sreće i znanja da stvori generaciju 94/95 koja trenutno nosi nacionalni tim. Iz te dvije generacije dolaze Nikola Jokić, Marko Gudurić, Nikola Milutinov, Ognjen Dobrić, Aleksa Avramović, Vasilije Micić, ali i Dejan Davidovac, Dušan Ristić i još neki igrači koji su u ranijim godinama nosili dres nacionalnog tima. Sada su u najboljim godinama, a šta će doći poslije njih? 

Dolaze Nikola Topić, Tristan Vukčević, Nikola Jović, ali i Aleksej Pokševski, Nikola Đurišić, Filip Jović, Bogoljub Marković, Asim Đulović, Mikić, Drezgić, Kostić, Bošnjaković i nadamo se Andrej Stojaković, ali treba sačekati da se ti klinci razviju i da postanu ozbiljni seniorski igrači.

Konačno smo počeli da ređamo medalje na takmičenjima mlađih kategorija i uzeli smo nekoliko odličja, međutim sjeća se Srbija i godina kada je za ljeto znalo da se donese nekoliko evropskih i svjetskih zlata u košarci.

1991. godine kada sam ja rođen bilo je 142.641 rođenih beba u Srbiji. Deset godina kasnije, 2001. godine bilo ih je 78.000, 2011. je to palo na 65.000 a 2021. godine na 62.000. Baza nam se smanjuje, a iz kvantiteta, proizilazi kvalitet. Sport više nije, kao nekada, besplatan ili skoro besplatan za djecu, pa i to utiče na brojnost. Jednostavno i iz tog duplo manjeg broja djece mnogo manji procenat će trenirati neki sport, ma koji on bio. 

Srbija voli košarku, a od svega što postoji u sportu svoju košarkašku reprezentaciju voli najviše. Baš zato mora i da je njeguje, a to se radi - od najmanjeg klinca koji može da uzme košarkašku loptu do najstarijeg trenera koji je spreman da se bavi srpskom košarkom. 

(MONDO, Nikola Lalović)