Kecman o čuvenoj trojci koja je obilježila ABA ligu: Mijenjao bih to za trofej Evrolige!

ABA liga povodom 25 godina proglasila je 25 najboljih, a među njima se nalazi i Dušan Kecman.

Legendarni košarkaš Partizana na gala večeri u Ljubljani dobio je još jedno priznanje, za najnezaboravniji trenutak u istoriji ABA lige. Zaslužio ga je čuvenom trojkom u finalu ABA lige protiv Cibone kada je pogodio preko cijelog terena iako je imao svega 0,6 sekundi do kraja.

U razgovoru s novinarima Kecman se prisjetio tog koša koji je obilježio njegovu karijeru.

"I dan-danas kad me sretnu pitaju me 'Šta, kako si razmišljao, kako si uopšte bio svjestan da treba da uputiš tu loptu ka košu'. Ali nekako u tom momentu, iz jedne utakmice gdje smo mi realno trebali da pobijedimo i u možda regularnom dijelu, da ti se okrene sve za 180 stepeni, da si na ivici ono poraza, pogledaš semafor, barem se vidi da ima neko vrijeme, 0,6 sekundi. A na početku te sezone je bilo neko pravilo gdje može da se uputi lopta ka košu kada je vrijeme 0,3 sekunde. Tako da mi je to nekako prošlo kroz glavu, tako su se posložile stvari da je i moj saigrač Aleksandar Rašić bio ispod koša, da je meni izveo loptu, dodao mi jedan dobar i pravovremen pas gdje sam ja samo prihvatio loptu i uputio loptu ka košu, a ostalo sve..."

Video snimak njegovog koša obišao je planetu, milioni ljudi su ga pogledali, ljubitelji košarke i danas ga puštaju, ali košarkaš Partizana nema tu potrebu.

"Ne gledam ga, stvarno da uzmem tako iskreno da ukucam na YouTube, nego kad negdje uključim TV ili neko mi nešto pošalje, neki klip, onda otvorim i uvijek se rado sjećam tog trenutka, tako da posebna emocija se budi u meni. Ali iskreno, ne idem sad ja da kucam pa da kažem: 'E, kako sam ja sad opet to šutnuo i dao', tako da ne."

Čak ni poslije 16 godine Kecman nije svjestan značaja tog koša za Partizan, ali i srpsku košarku.

"Pa možda ja nisam svjestan, s obzirom da, evo već 16 godina to traje, gdje mu ljudi sve vrijeme prilaze i čestitaju, kažu 'Svaka čast za onu trojku'. I onda, možda u tom momentu neposredno poslije te utakmice nisam bio svestan značaja i veličine tog koša, što ste i sami spomenuli, ne samo za navijače Partizana, nego generalno i da kažemo sad i za ABA ligu, koja obilježava ovaj jedan prelijepi jubilej, 25 godina postojanja. Želim im puno sreće i da rastu i dalje kao i do sada. Možda ja s ličnog stanovišta nisam svjestan. Ali lijepo je."

Navijači Partizana dobro pamte tu 2010. godinu jer je Partizan stigao do polufinala Fajnal-fora Evrolige gdje je poražen od Olimpijakosa, i to tako što je Džoš Čildres uhvatio loptu poslije promašaja Miloša Teodosića i ubacio je u koš za produžetke u kojima su Grci slavili.

Da li bi Kecman mijenjao trojku protiv Cibone za to da Čildres ne uhvati loptu?

"Jako teško pitanje i težak odgovor. Jeste, sigurno ta titula Evrolige je kruna ovaj karijere svakog igrača i ekipe. Tako da sigurno i ja i svi moji saigrači bi sigurno željeli više titulu Evrolige, a kako bi mogli tako nekako da zamislimo da stavimo znak jednakosti da li koš u Zagrebu ili titula Evrolige. Ipak je titula Evrolige nešto najviše što može čovjek da osvoji", priznao je Kecman.

Partizan je tada redao uspjehe, iako nije imao mnogo stranaca. Upravo to je bila odlika crno-bijelih.

"Nekako u Partizanu se godinama znalo, imali smo ili jednog ili dva stranca po po sezoni. Baza ekipe bila smo bili mi, da kažemo, domaći igrači koji smo ostajali neki duži niz sezona, gdje se uvijek pridodavao neki igrač na kraju sezone kao pojačanje, naravno. I znamo svi kakav je ovaj princip rada imao Dule Vujošević, gdje je svake sezone, žargonski rečeno, gurao u vatru jednog ili dvojicu mladih igrača kojima je davao i šansu i minute i povjerenje, a koji su to sticali jednim izuzetno posvećenim i teškim radom. Tako da, s te tačke gledišta, ovih sezona mnogo više ima stranih igrača u, da kažem, ekipama ABA lige i generalno u Evropi, što je sad neka tendencija. Da li će se to nešto promijeniti, vidjećemo, ali sigurno je lijepo vidjeti da imate igrače iz nekog svog podmlatka, iz mlađih kategorija, koji rastu i dođu do seniorske ekipe i poslije jednog dana mogu i da postanu nosioci te ekipe."

Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima Duško Vujošević, kome je ABA liga posthumno u petak uveče dodijelila priznanje za životno djelo.

"Bez obzira što sam ja došao 2002. godine u Partizan, znači prije nekih 24-25 godina, to je bio, da kažem, neki najveći iskorak u mojoj košarkaškoj karijeri, prije svega rad sa njim. Trebalo mi je dosta vremena da se adaptiram na njegove zahtjeve, na principe igre, na način treninga, količinu treninga, vrijeme provedeno u sali. Trebalo mi je sigurno jedno 2-3 mjeseca, ako ne i više, da se naviknem kako, prije svega fizički, tako i, da kažemo, mentalno na tom nekom košarkaškom nivou, da sve to čovjek može da procesuira i sprovede na terenu. Tako da imam prelijepe uspomene. Mislim da sam pod njegovim vođstvom zabilježio i najbolje i svoje, da kažem, neke lične dobre partije. I prije svega, ja to stavljam sve u kontekst ekipe, jer mi smo uvijek djelovali, igrali i trenirali kao ekipa. Uvijek je tim bio ispred svih. Niko od nas pojedinaca nije niti želio, niti pokušavao da se istakne. To je nekako cijeli taj rad uvuhek u nekom momentu, da kažemo, iznjedrio nekog pojedinca u jednoj utakmici ili sezoni. Tako da to je nas, da kažemo, onako krasilo. Jedno jako dobro druženje, bili smo posvećeni i radu i jedni drugima, kako na terenu, tako i van terena. Tako da, shodno tome, svi ti rezultati su dolazili godinama kako su, da kažemo, sezone dolazile jedna za drugom", zaključio je Kecman.