Žarko Paspalj je u svom najnovijem intervjuu pričao o danima u reprezentaciji dvije Jugoslavije, kao i o raspadu države i "drim tima" koji je ona napravila. Sve je bilo gotovo jedne večeri u Rimu, kada je Jure Zdovc dobio telefonski poziv.
Svako malo se u medijima, što u domaćim, što u stranim medijima, govori o tome kako bi izgledao tim Jugoslavije u nekom sportu ovih dana. Najviše se priča o košarci i uvijek je pitanje isto - da li bismo bili jači od Amerikanaca?
A u timu Jugoslavije koji je bio jači od Amerikanaca igrao je Žarko Paspalj. Sada sportski direktor Partizana, nekada legendarni košarkaš brojnih klubova, a prije svega reprezentativac dvije Jugoslavije bio je prvak svijeta 1990. godine u Argentini. Tada nije ni sanjao da mu je finale sa Sovjetskim savezom posljednji meč sa Draženom Petrovićem, Velimirom Perasovićem, MVP-em Tonijem Kukočem, Arijanom Komazecom i Jurijem Zdovcom. Kada se sada sjeti tih godina ne sjeti se zlata...
"Ne baš, vraća mi se nepravda. Zato jer to ne može da se uči iz konteksta košarkaških dešavanja kada pričamo o toj generaciji. Ta generacija je ušla u neki seniorski sastav, došli smo kao mladi igračim neke '87, '88 je to počelo. Tri prvenstva zajedno sa Evropskim prvenstvom u Rimu ti si praktično završio ta finala sa velikom prednošću. Ta finala nisu bila finala ili makar nisu ličila na finala", rekao je Žarko Paspalj.
"Kao da ti je neko stavio ruku u džep"
Tim u kome su se već ustalili Vlade Divac, Zoran Savić i Žarko Paspalj je odjednom prestao da postoji. Baš u momentu kada je stigao do svoje igračke zrelosti i do godina kada je trebalo da udari na "Drim tim".
"Najstariji igrač 1991. godine sam možda bio ja sa 25 godina. Mi smo praktično samo zagrebali. Te devedesete, počev sa tim Zagrebom 1989. Evropskim prvenstvom, pa Svjetskim u Argentini 1990. i Rimom 1991. to su tri finala koja su bila neka šala. Znalo se u startu da ćemo mi to da osvojimo. Ta generacija je bila jako, jako dobra. Da li je to najbolja generacija? Mi smo samo jedan vagon u voziću koji se zvao jugoslovenska košarka, pa smo se samim tim pojavili mi. I bili smo dobri, jako dobri.
Ono što ti stvara neki loš osjećaj je što je ta generacija rasturena zbog nekih drugih stvari, gdje je najstariji čovjek imao 25 godina. Tek ono što je trebalo da damo. Javlja mi se taj osjećaj nepravde jer je suštinski to kao da si otišao negdje, a neko ti je zavukao ruku u džep i izvukao ti tri-četiri medalje. Satisfakciju koju si dobio to se desilo poslije 3-4 godine, to je već neka druga priča", istakao je Paspalj.
"Politika nije bila u našim životima"
On je dočekao i da zaigra kada su konačno sklonjene sankcije SR Jugoslaviji, pa je osvojio Eurobasket 1995. godine u Grčkoj, kao i srebro u Atlanti 1996. na Olimpijskim igrama. Da mu je neko 1991. u Rimu rekao da neće više igrati za tu Jugoslaviju, ne bi vjerovao.
"Ni blizu niko od nas. Nisam siguran da je ta politika bila toliko involvirana u naše živote. Mi smo samo igrali košarku, jako se lijepo družili i provodili jako puno vremena zajedno jer je to bilo neko drugo vrijeme gdje nisu baš postojali prostori za neke velike odmore. Suštinski igrao si za tim dok je zima, kada se to završi igraš za reprezentaciju i to ide tako kao perpetuum mobile. Sa tim momcima si provodio dosta vremena i niko apsolutno nešto se nije bavio politikom."
Ipak, iako se spremao krvavi raspad države, Duda Ivković je bio dovoljno vješt i iskusan da svoju ekipu skloni od toga.
"Svakako da se nešto šuškalo. Mislim da je Duda Ivković kao tadašnji selektor obavio jako dobar posao da te nekako drži po strani, da ti je fokus samo na košarci, a politika kao politika nama postaje da biva poznata onog momenta kada su nam rekli da više nećemo igrati zajedno. Hoću da kažem da politika i sport nisu baš išli zajedno kao danas. Žao mi je što je moja generacija osjetila to na svojim leđima", rekao je on.
Kada je Zdovc otišao
Pred polufinale Evropskog prvenstva 1991. godine u Rimu, Jure Zdovc je rekao ne. Povukao se iz nacionalnog tima i ostavio je svoje drugove u šoku.
"To se desilo prije polufinala. Ne zatečeni, nego ti i dalje ne shvataš šta se tu dešava. Kako neko nekome može da izda bilo kakvu naredbu da bi bilo možda bolje da ne igra polufinale i finale. A proveo si mjesec i po dana sa tim ljudima i bio si sa njima brat, kako to funkcioniše. Opet taj fokus je bio na košarci. Odigrali smo polufinale, finale, završili i taj osjećaj poslije toga sve je to ukazivalo da se nešto mijenja", prisjetio se tog nemilog događaja Žarko Paspalj.
Jugoslovenski ili američki?
Stalno se priča i o tom potencijalnom susretu jugoslovenskog i američkog drim tima 1992. godine. Da li bi mogli sa Džordanom i drugovima?
"Nisam baš siguran, ali rekao bih da u kontinuitetu sljedećih godina bi to bila jedina neosvojena zlatna medalja, na Olimpijskim igrama 1992. godine. Ali sam potpuno siguran da četiri godine poslije toga gdje bi svi bili u svom naponu, na sljedećim Olimpijskim igrama, da bi to bila druga priča. Neko ti je ukrao neku srebrnu medalju na Olimpijskim igrama i jedno tri, četiri zlata koja bi trebalo da se dese", dodao je legendarni Paspalj.
Što se tiče samog filma Jure Pavlovića "Izgubljeni drim tim" Paspalj je autoru dao veliko priznanje.
"Interesantan i mislim da treba da se vidi. Kod starijih ljudi, moje generacije će da izazove ozbiljnu emociju. Taj čovjek je to dobro uradio. Znam koliko se napatio, koliko je to dugo trajalo, ali našao je pravu mjeru da umiješa politiku onoliko koliko je bilo dovoljno da pokaže događaje iz tog vremena. Ali suština je bila na košarci", rekao je i na kraju se podsjetio još jednom kako je bilo igrati za tu reprezentaciju.
"To je za nas bilo samo još jedno takmičenje u nizu. Igranje za reprezentaciju je bilo vrlo jednostavno. Kad imaš neku širinu ili osjećaj. Svi smo bili jako dobri igrači, ali za reprezentaciju je jedini cilj bio da završimo posao kako treba. A jedini posao je bio da se uzme medalja".
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!