Rođen u Fracuskoj, ali igra za "orlove"! Htio je da postane fudbaler, učio je srpski sa Makedoncima i Bosancima, a sada sa 27 godina nosi dres Srbije na Svjetskom prvenstvu. Za MONDO - Dragan Pešmalbek!
Rukometna reprezentacija Srbije je u Katovicama, gdje će od 20:30 utakmicom sa Alžirom početi svoj nastup na Svjetskom prvenstvu. Kao i prošle godine na Euru, za boje Srbije će braniti i Dragan Pešmalbek, momak koji nije htio da zaboravi odakle je i koji sa ponosom nosi srpskog orla na grudima.
Rođen u Francuskoj, od majke Srpkinje bivše rukometašice i oca Francuza, do 20. godine nije razumio srpski, pa ga je sam naučio. Do 16. godine je htio da postane Nemanja Vidić, nakon toga Momir Ilić, a poslije mnogo nedaća, razočarenja, teške povrede i početaka u trećoj ligi sada igra na Mundijal u dresu svoje domovine.
Kao mlada senzacija iz treće lige ušao je u omladinske selekcije Francuske, trenirao je čak i sa prvim timom najveće rukometne sile svijeta, a na svom prvom velikom takmičenju, Evropskom prvenstvu prošle godine, desilo se da dres Srbije ponese upravo protiv "trikolora" sa kojima je Srbija igrala u grupnoj fazi.
"Bilo je to nešto baš posebno. Dvije godine prije toga sam trenirao sa Francuskom i bio sam na spisku reprezentacije, a onda odjednom igram protiv Francuske. Takav je život", prisjeća se on, pa dodaje: "Moram da dam sve od sebe za Srbiju. Mi smo dali sve što smo mogli, ali zbog korone imali smo dosta problema i nažalost nismo uspjeli da pobijedimo. Ali sad smo spremni", počinje svoju priču za MONDO Dragan Pešmalbek i to na tečnom srpskom.
Selektor Toni Đerona je u razgovoru za MONDO pred početak šampionata svijeta otkrio koliko je naš tim imao težak posao na pripremama za taj Euro kada je korona desetkovala naš tim. Dobro se toga sjeća i pivot "orlova".
"Do Nove godine je bilo top, mi smo baš dobro trenirali, ali poslije toga ne znam šta se desilo. Mi smo svi bili pozitivni i nismo mogli da treniramo zajedno. Nije to razlog što smo izgubili protiv Hrvatske i Francuske, ali bilo bi bolje da smo svi tu. Ove godine na fali samo Đukić koji je povrijeđen i neće biti sa nama. U kvalifikacijama protiv Slovenije smo svi bili tu i mislim da se vidjelo kako smo dobro odigrali. Ako igramo tako na Svjetskom prvenstvu možemo da uradimo velike stvari", uvjeren je 27-godišnji kružni napadač Srbije.
Nakon pobjede sa tri gola razlike u gostima dočekala je Srbija Slovence u drugom kolu baraža za plasman na Mundijal u Kragujevcu. Za našeg sagovornika bolje nije moglo.
"Uh... To je bio prvi put da sam igrao pred mojom porodicom u dresu Srbije. Prije toga sam igrao u Nišu protiv Makedonije, ali je bila korona i niko nije mogao da dođe. Ovaj put sam naručio 20-30 karata. Moji su iz Valjeva, ima ih dosta u Beogradu, a Kragujevac nije daleko. Svi su došli na utakmicu, hvala Bogu mi smo uspjeli i plasirali smo se na Svjetsko prvenstvo", emotivno se prisjeća sadašnji rukometaš Vesprema.
KAKO DRAGAN, A NE ZNAŠ SRPSKI? E TO MORA DA SE MIJENJA!
Rođen je u Francuskoj i nosi francusko prezime, ali zbog imena je svima još od malena morao da objašnjava ko je i odakle je. I uvijek je znao na kojoj mu je strani srce.
"Kada si dijelom stranac i neko ti je iz druge države u Francuskoj te svi zezaju. Kad čuješ Dragan znaš da to nije francusko ime. Tamo i ne znaju da kažu Dragan, jer se "an" na kraju čita kao "o" pa kažu Dragon. Uvijek sam ih ispravljao i uvijek sam morao da objašnjavam odakle sam, ali to je važno za mene, da objasnim gdje su moji. I uvek kada je Srbija igrala sa Francuskom navijao sam za Srbiju", objašnjava Pešmalbek za MONDO.
Ipak, iako je redovno kao dijete dolazio u domovinu, u kući se nije pričao srpski. Jedan dolazak u Beograd je to promijenio.
"Ne znam zašto, ali u kući nikada nismo pričali na srpskom. U Srbiji nisam mogao da se sporazumijevam, znao sam nekoliko riječi, ali to nije bilo dovoljno. Dolazio sam često sa majkom i jednom kada sam bio kod rođaka u Beogradu bio sam mnogo zbunjen jer nisam ništa mogao da pričam. Poslije toga kada sam se vratio u Nant rekao sam: 'E sad je gotovo, moram da uradim nešto.' Moja majka je imala neku knjigu iz Jugoslavije iz sedamdesetih i tako sam počeo da učim. U Nantu su bili Senjamin Burić i Jerko Matulić kada sam došao u klub i sa njima sam vježbao", priča naš sagovornik i prisjeća se kako je razočarao Senjamina Burića po dolasku u Nant!
Pivot iz Doboja se taman ponadao da će sa nekim moći da priča na srpskom, ali... "Kada sam došao u Nant nisam znao da pričam srpski. Ja sam stigao malo poslije početka prvenstva jer sam igrao Svjetsko prvenstvo sa mlađim kategorijama Francuske. Kada sam došao trener me je predstavio i rekao je: 'Evo ga naš novi igrač Dragan.' Vidio sam da je Burić bio jako srećan što je tu neko ko može da priča srpski sa njim. Kad je vidio da ne znam jezik pitao me je: 'Kako možeš da se zoveš Dragan i da ne pričaš srpski?' Poslije toga sam počeo sa njim i sa Matulićem da učim jezik. Godinu dana nakon toga je došao Kiro Lazarov i nas trojica smo dosta vremena provodili zajedno i pričali", rekao nam je Dragan iz Bretanje.
Imao je sreće da u tako ranoj fazi svoje karijere naleti na šampiona kakav je Kiro Lazarov, čovjeka koji ga je učio rukometu, ali i jeziku. Doduše – bez padeža!
"Imao sam sreće što sam bio njegov cimer nekoliko godina i on mi je dosta pomogao. Na početku karijere nisam igrao uopšte u napadu i on mi je sve objasnio – kako moram da se pozicioniram, kako moram da uhvatim loptu... Mnogo sam mu zahvalan za sve što je uradio za mene. Što se srpskog tiče to je malo drugačije pošto je on Makedonac i mi smo ga zezali jer ne koristi padeže, ali na kraju priča srpski bolje od mene!"
HTIO DA BUDE NEMANJA VIDIĆ, A ZAVRŠIO U REPREZENTACIJI FRANCUSKE!
Njegova životna priča je nevjerovatna, a rukometna – još nevjerovatnija. Iako je mama Snežana bila sjajna rukometašica on je htio da bude Nemanja Vidić. Do 16. godine pokušavao je da se nametne kao štoper u omladinskoj školi Rena, ali i pored nevjerovatne želje, jednostavno nije uspio.
"Fudbal je težak sport i nije bio za mene. Ja sam trenirao kao lud, sa 12-13 godina sam se budio u šest ujutru i vraćao se u osam uveče kući. Nažalost nisam uspio, ali sam dobio neki karakter koji mi sad pomaže u rukometu.Naravno da sam imao idole, pratio sam Vidića dok sam bio u školi i on je zauvijek ostao omiljeni sportista", prisjetio se svoje prve sportske karijere Pešmalbek.
Sa 16 godina je shvatio da od njegovog fudbalskog sna nema ništa i nije očajavao. Riješio je da izgrađeni karakter iskoristi i da krene od nule.
"Ne mogu to da objasnim, ali poslije fudbala sam htio da se menjam, da radim nešto drugo. Ja sam dao 110 odsto u fudbalu i nisam mogao više, a nisam uspio. Rađeni su neki testovi u rukometnom klubu u Renu, ja sam otišao tamo iako nikada nisam ozbiljno igrao rukomet i tako sam počeo", kaže momak koji deset godina kasnije čeka debi na Svjetskom prvenstvu.
U Renu ga je sačekao jedan Srbin koji je u njemu odmah video potencijal! Sa 16 je odigrao nekoliko mečeva za mlađe selekcije i potom je odmah ubačen u vatru i krenuo je od treće lige!
"Moram da pozdravim svog prvog trenera Mirka Perišića koji je takođe Srbin, on mi je bio trener Renu. Uvijek je bio sa mnom i imao sam individualne treninge poslije škole sa njim i golmanom, a poslije sam trenirao sa ekipom. Brzo sam napredovao jer sam kao nov igrač kretao od nule. Na početku sam igrao u mlađim kategorijama, a onda sam brzo počeo da igram treću ligu sa Renom i tako sam napredovao jer sam se takmičio sa momcima mnogo jačim od mene i morao sam da se snalazim", prisjeća se svojih početaka u nižim ligama Dragan Pešmalbek.
A onda, kao grom iz vedra neba poziv za mlađe selekcije Francuske. Najveća rukometna sila ovog doba pronašla je Balkanca iz treće lige i dala mu šansu da uđe u tim sa Memom, Ričardsonom, Lagarom... Je li to bio šok za njega?
"Da, jer sam igrao u Renu. Normalno je da kao omladinski reprezentativac igraš u klubu koji igra prvu ili drugu ligu, a ja sam igrao treću. Jednom sam došao na trening i trener mi je rekao da je došao neki poziv za mene i ispostavilo se da su me zvali u reprezentaciju. Mislio sam – to je životna šansa, ovo može da promijeni sve", prisjeća se on, pa nastavlja: "Otišao sam tamo i nisam se uplašio Dike Mema, iako je on bio najbolji igrač u Trambleu već tad sa 18 godina. Naravno da sam dosta griješio, ali trener je vidio kako sam se borio na terenu i poslije toga me je opet pozivao. Zbog toga me je i vidio i potpisao Nant. Prije poziva Francuske niko nije znao ko je Dragan Pešmalbek", iskren je naš sagovornik.
ZBOG POVREDE DA NE IGRAM ZA SRBIJU? NE SMIJEM TO DA URADIM
Ne samo da je morao da promijeni sport sa 16 godina, već je sa 20 morao da mijenja poziciju. Povrijedio se igrajući za mlađe selekcije Francuske i morao je da sa lijevog beka pređe na mjesto pivota.
"Ja sam nov kao pivot, igram to tek nekoliko godina. Do 20. godine sam igrao lijevog beka u trećoj ligi i kada sam promijenio poziciju morao sam da mijenjam i svoje tijelo da bi bio spremniji i da bi igrao u napadu. U Nantu sam prije toga igrao samo odbranu zbog Turne i Burića, koji su bili bolji od mene. Naravno da ne mogu da igram kao Marsa (Mijajlo Marsenić prim. aut.) koji je mnogo jači od mene, ali moram da se snalazim i da igram svoju igru", otkrio je za MONDO Dragan Pešmalbek.
Najviše vremena provodi sa još jednim srpskim rukometašem koji je nastupao za drugu zemlju pa se vratio pod zastavu Srbije Urošem Borzašem. Cimeri se dobro slažu, kao i cijela ekipa.
"Dobro se družimo, on je došao u reprezentaciju u isto vrijeme kad i ja. Zezamo se često, on je moj brat. Najjača snaga u ekipi je atmosfera, jer smo svi blizu i svi se družimo. Mislim da postoji sjajan duh u ekipi i da zato možemo da uradimo velike stvari. Naravno da nemamo igrače kao Francuzi ili Danci, ali ako smo sa tim duhom na terenu, onda možemo daleko", uvjeren je on.
Koliko mu Srbija znači i koliko je spreman da "izgine" na terenu za svoju domovinu dokazao je i samim pojavljivanjem u Poljskoj. Iako vuče povredu koja zahtijeva operaciju - stisnuće zube, staviće bandažu na ruku i igrati za domovinu.
"Nažalost vučem povredu, ali dobro je što mogu da igram. Naravno da ne mogu da radim sve što hoću sa rukom, ne mogu da je savijem kako bih voleo, ali mogu na teren i to je dobra stvar. Nadam se da ću da pomognem ekipi. Mi smo se borili za plasman na Svetsko prvenstvo, ja nikad nisam igrao Mundijal, a imam 27 godina i to je sad ili nikad. Neću imati mnogo prilike da igram Svetsko prvenstvo i to je baš posebno za mene. Pre šest-sedam godina ja sam igrao treću ligu i ja ne smem da propustim nešto veliko kao Svetsko prvenstvo", svjestan je Pešmalbek.
A šta je, na kraju, njegova ambicija na Svjetskom prvenstvu u Katocimaca?
"Volio bih da kažem našu ambiciju, više nego moju. Moramo da mislimo svi zajedno i da verujemo u sebe. Ako je moguće hoćemo da idemo u četvrtfinale, a mislim da imamo šanse da stignemo do toga", jasan je on.
Sada igra na vrhunskom nivou, vodi ga njegov nekadašnji idol Momir Ilić u Vespremu i to mu mnogo znači.
"Sad igram pivota, ali prije povrede ramena bio sam lijevi bek i naravno u školi smo gledali dosta rukometa i pratili smo Vesprem kad su bili mnogo jaki sa njim, Nađom, Čemajem... Mi smo ga voljeli jer je bio sjajan igrač, a ja sam srećan što mi je trener i što nastavljam da napredujem sa njim", ističe on, pa odgovara na pitanje da li vidi sebe nekada u Srbiji, Crvenoj zvezdi, Arkus ligi?
"U rukometu ne možeš ništa da planiraš zbog tijela, povreda, prilika u životu. Ali bi bilo dobro da se jednog dana tako zahvalim Srbiji jer mi je dala mnogo. Sad mogu da igram Svjetsko prvenstvo sa "orlovima" i bilo bi sjajno da za desetak godina igram negdje u Srbiji. Ali ne mogu da obećam ništa jer bih volio da igram top nivo u Ligi šampiona svake godine. Sada Zvezda nije dovoljno jaka da igra Ligu šampiona, ali za deset godina, ko zna? Ako Zvezda napreduje sve je moguće", iskren je pivot Srbije, koji sa priprema odrađenih u Staroj Pazovi žali samo za jednim. Barselonom u Evroligi.
"Htio sam sa Cuparom da gledam Zvezdu protiv Barse, ali nažalost nismo uspjeli da nađemo karte. Biće sljedeći put... Bio sam već jednom prije tri ili četiri godine ovdje na odmoru i sa rođakom sam bio u "Pioniru" i gledao sam utakmicu Evrolige protiv Žalgirisa, bilo je stvarno super. Nisam znao nijednu pjesmu, ali sam pjevao cijelu utakmicu sa navijačima", kaže naš sagovornik uz osmijeh.
I na kraju, januar je, vrijeme želja i darova, poklona i planova, pa šta je to za Novu godinu poželio pivot Srbije?
"Želimo da imamo puno uspjeha na Mundijalu i nakon njega. Da se niko ne povrijedi i da smo svi zdravi, to je to ne bih ništa dodao", jasan je i skroman Dragan Pešmalbek.
Vidjećemo ga na crti već od 20:30, kada naš tim igra sa Alžirom na startu Mundijala, a nadamo se da ćemo ga gledati i u drugoj grupnoj fazi, pa i u tom famoznom četvrtfinalu koje bi bilo ogroman uspjeh za srpski rukomet. Jedno je sigurno, boriće se kao lav i zato - gledajte rukomet i navijajte za ove momke. Oni uvijek ostave srce na terenu.