Igor Vušurović nam je ispričao priču o najvećem neproslavlejnom uspjehu srpskog sporta. Odbojkaši su uzeli olimpijsko zlato, a kada su se vratili umjesto dočeka vidjeli su revoluciju.
Svanuo je još jedan 5. oktobar, dan kada će se opet beskrajno pričati o politici. Na onaj 5. oktobar 2000. godine poklopilo se da je neproslavljen ostao najveći uspjeh srpske odbojke u njenoj istoriji - osvajanje Olimpijskih igara u idneju.
Generacija braće Grbić, Vujevića, Bateza, Boškana, Kovača, Meštera, Mijića, Petkovića i Miljkovića je 1. oktobra u finalu savaldala Ruse sa Kamuckim i Tetjuhinom, a prije toga je srpski tim takođe sa 3:0 razbio moćnu Italiju u kojoj su bili Mastranđelo, Papi, Rozalba, Fei i bombarder Sartoreti. Andrija Gerić je bio najbolji bloker, Vasa Mijić takođe u idealnom timu. Doček - nisu dobili.
"Nažalost, to je najveći neproslavljeni uspjeh ikada, tako je. Poslije 25 godina prvi put smo uspjeli smo da budemo svi tu. Ovo je bio prvi put da možemo da se predstavimo u jednoj lijepoj atmosferi. Da nas ljudi pozdrave, vide i da dobijemo još jedan, ja mislim zasluženi, aplauz na otvorenoj sceni. Tu su bili i oni koji su 1996. godine igrali u Atlanti, bile su i sjajne djevojke iz srpske reprezentacije koje su zabilježile takođe istorijske uspjehe. Jedna prava odbojkaška atmosfera, to je već jedan pokret i familija! Imalo je razloga, zadovoljstva i časti da se sretnemo i da na jedan lijep način obilježimo veliki jubilej i da se pomenu svi koji su važni. Zaista je bilo zadovoljstvo da jedna čitava sala ljudi koji su ostavili svoj pečat u odbojci da vam da jedan dug i zaslužen aplauz", rekao je srednji bloker tog tima Igor Vušurović u intervjuu za MONDO poslije proslave 100 godina odbojke u Srbiji.
"Nama je Milo rekao da ne glasamo"
Izbori nakon kojih je došlo do nemira na ulicama i nasilne promjene vlasti 5. oktobra održali su se 24. septembra - na Vušurovićev rođendan. Među odbojkašima je u dalekoj Australiji vladalo izborno raspoloženje.
"Bili su organizovani izbori, a ja nikada nisam glasao. Imao sam 26 godina, nisam izlazio na izbore nikad. Sjećam se toga jer su izbori održani na moj rođendan. Bili smo u selu u toj kući u kojoj smo živjeli i vikali su nam: 'Hajde da idemo!' Tadašnji predsjednik je bio omiljen u ovim našim krugovima. Meni i Goranu Vujeviću je bilo muka da idemo, da se vozimo sad i da se vraćamo, ja ne znam jesam li bio upisan u birački spisak, a ne šta drugo. Onda smo kroz šalu rekli: 'Nama je Milo rekao da ne idemo da glasamo!' Kakvo glasanje, da idem bilo gdje...", ispričao nam je Vušurović.
Kada su krenuli 1. oktobra da pobijede Ruse i uzmu zlato znali su da od slavlja nema ništa. Već su bili spakovani da što prije pobjegnu iz Sidneja, šta god se na tom meču desilo.
"Ali jeste, poremetilo je to. Kad smo se vratili već je bila trka, frka. Sve je bilo blokirano u Beogradu na aerodromu, čak su bile neke restrikcije da narod nije mogao da nas pozdravi na aerodromu. To je bilo baš jedno vanredno stanje. Mi smo maltene ubacili stvari ujutru na dan finala u neki kamion i na aerodromu su nas čekale stvari. Samo smo uzeli presvlaku koja je bila za službenu ceremoniju primanja medalja. Kada se to završilo, odmah smo krenuli na aerodrom u avion. Ne sjećam se kad smo došli, ali sjećam se da je bilo vrlo tenzično u tom periodu u Beogradu. Blokirani putevi... To je tačno taj period pred promjene. Bila je vanredna i haotična situacija u zemlji. Ja se sjećam da nisam išao ni u grad nego sam odmah produžio za Podgoricu. Tad mi je supruga bila trudna i poslije deset dana sam postao otac prvi put. Sve je to i za mene bilo emotivno i lijepo što se dešavalo tih dana", prisjetio se emotivni Vušurović.