Gordana Petković je na meču sa Urugvajem debitovala na Svjetskom prvenstvu za Srbiju i to je kruna njene karijere. Preživjela je sve - od Oluje, preko teške saobraćajne nesreće, do decenije ignorisanja u nacionalnom timu da bi stigla na sam vrh. Ovo je njena priča.
Bio je septembar 2022. godine kada je Gordana Petković doživjela saobraćajnu nesreću. Bila je u kolima sa Marijom Pavlović koja je od posljedica udara nažalost preminula, dok je junakinja naše priče doživjela prelom ruke, rebra i jagodične kosti. Tri godine kasnije sa 34 godine debitovala je za reprezentaciju Srbije na Svetskom prvenstvu.
Pred meč u kome je Srbija u srijedu uveče razbila Urugvaj na startu Mundijala pitali smo je - zašto? Zašto je u četvrtoj deceniji nastavila da se bavi rukometom nakon nesreće u kojoj je njena prijateljica preminula, a ona ostala teško povrijeđena.
"Morala sam tako. Imam i dijete, znala sam da moram i zbog nje da se vratim, a nisam znala kako jer sam bila cijela izlomljena. Samo sam htjela da se vratim, da budem svoja na svome, na terenu. Cijeli život treniram rukomet i ne znam kako bih bez toga. Mislim da je svakom sportisti teško da se odluči da prestane da trenira, u kojim god godinama. Cijeli život provedeš u sportu, ne znaš poslije ni kako da se ponašaš ni šta da radiš. To mi je bio ventil, da uvijek u životu mi to na terenu bude...", počela je Gordana Petković svoju priču za MONDO.
U tom momentu je već iskusna golmanka riješila da ne odustaje i vratila se poslije samo nekoliko mjeseci. Na kraju se to ispostavilo kao loša odluka...
"Ja sam se vratila, skinula gips poslije dva i po mjeseca i vratila se da treniram. Sa slomljenom rukom sam branila jer doktori nisu nešto lijepo vidjeli. Branila sam, odradila pripreme, sve terapije, da bi mi doktori rekli da mora operacija i da moram sve ispočetka", prisetila se za MONDO.
Potonule joj lađe, pa sa 34 dobila poziv
Godinama je dominirala u domaćoj ligi, a prošle sezone je stigla u Crvenu zvezdu i postala najbolja golmanka lige. Uzela je titulu, a zatim je došao poziv reprezentacije gde se ponovo srela sa kumom Jovanom Risović.
"Na njenu preporuku sam došla u Radnički iz Kragujevca, a ovdje mi je dosta lakše jer je ona tu. Ipak ja sve ove djevojke znam. Neke iz srpske lige, sa nekima sam igrala ranije ili se znamo sa utakmica. Sve djevojke su stvarno na mjestu. Znači mi svaki njen savjet i podrška. Tu je dugo i ima iskustva, od svakoga, a pogotovo od nje mi znači podrška jer je takođe golmanka.
Zdrava konkurencija je najbolja. Bitno je da je svako svjestan sebe i šta može da da ekipi. Isto tako da bude podrška drugom golmanu ispred sebe. Glava je tu ključna i moramo da budemo prije svega dobri ljudi da bi sve tako funkcionisalo."
Iako je uvijek bila u vrhu domaće lige, poziv za reprezentaciju je čekala do oktobra ove godine. U mečevima sa Litvanijom i Ukrajinom je dočekala da sa 34 godine debituje u nacionalnom timu.
"Nekako su mi u nekom momentu lađe potonule što se toga tiče. Nisam željela da me to opterećuje ili da sa tim mislima skrećem sa puta, da se predajem. Uvijek sam smatrala da treba da radim i da se trudim, ma gdje me to odvelo, bila to reprezentacija ili ne. Smatrala sam da ću naći neki svoj put. Uvijek sam se trudila i radila, htela da budem MVP i prvi golman lige, da upadam u oko. Pa ako neko vidi, vidi, ako ne, Bože moj, idemo dalje. Uvijek sam se nadala da će se to vratiti i isplatiti.
Iskreno jesam bila nervozna pred debi, ali sam znala da tu šansu moram da iskoristim. Znala sam da će biti ključno ono što je viđeno u tom momentu i znala sam da je to šansa koju moram da iskoristim. Trema je bila prisutna, ali sam morala da je okrenem da bude pozitivna. Da bude vjetar u leđa, adrenalin, a ne neka negativna trema, da me koči", naglasila je za MONDO Gordana Petković.
Preživjela Oluju, poslije je sve bilo lako
Nije samo saobraćajna nesreća nešto što je preživjela golmanka reprezentacije Srbije. Rođena je u Kninu i kao dijete je sa porodicom morala da bježi u "Oluji".
"Sigurno da te to ojača. Ja sam tada imala četiri godine, sjećam se nekih prizora, sreća ne svega. Mama mi je pričala da sam bila jako uplašena, da sam se tresla. Moji roditelji su ranjeni u ratu, kada prođeš takvo nešto, naučiš da sve prebrodiš. Budeš svjestan da i dobro i loše dođe i prođe. Sve ima svoj rok trajanja, samo je bitno ostati na nogama i jak u glavi", govori golmanka Srbije.
Kada neko u životu prođe sve što je ona prošla, male brige koje imamo u svojim životima za nju ne predstavljaju prepreku.
"To je nešto što je u meni, smatram sam da sam sa tim rođena. Imala sam teške situacije u životu koje su me naučile da moraš da se izboriš ili te nema. Mislim da je ta upornost i mentalitet, psihička snaga najbitnija. Svako od nas je spreman i trenira, ali glava je ono što je ključno. Tu moraš biti jak, tu moraš sam sebi da pomogneš i onda se taj trud isplati", rekla je Gordana i nastavila:
"Ja sam godinama bila u vrhu srpske lige, ali uvijek je bilo komentara: 'Ma, to je srpska liga...' Drugi su iz srpske lige dobijali šansu, ja ne. Drago mi je da sam je dobila, makar i sad. Ja se trudim da je opravdam, nije ni meni lako poslije toliko godina da opravdam to. Trudim se maksimalno i vjerujem da sam na dobrom putu."
Sada je sa 34 godine dočekala da brani u Crvenoj zvezdi i reprezentaciji Srbije, a da svaki dan trenira sa najvećom ikada.
"Ja cijenim Katrinu Lunde, dobila sam najbolju konkurenciju na svijetu sa njom, nemam ja tu šta da pričam, sve se zna, ali opet se borim da kada dobijem šansu pored nje, da je opravdam. Da budem na njenom nivou. Ako mogu, dobro je, ako nisam - daću sve od sebe da se potrudim da budem. Smatram da je rad na glavi prvenstveno najbitniji", istakla je ona i ispričala nam zašto je Norvežanka najveća ikada.
"Kada ti dođe Katrina Lunde to je vrhunac ne samo rukometa, nego sporta. Svi smo se oduševili, nema tu šta da se priča. Prvo titula, pa poziv za reprezentaciju, a onda treniram sa Katrinom Lunde, to je ostvarenje snova. O tome sam maštala kada sam bila mala. Ja i dalje ne mogu da vjerujem da sam u tom filmu koji se odvija. Ono što sam primijetila kod nje je da dosta radi na sebi, da je veliki profesionalac, da ima disciplinu od ujutru kad ustane dok ne legne u krevet. Drugo, imala je sreću da se rodi u Norveškoj koja je dala sve za rukomet. Imala je tu sreću da je odatle. Znam da je imala dosta vrhunskih saigračica do sebe koje su joj pomogle da bude tu gdje jeste."
Mama, zar mjesec dana?
"Apsolutno pravi debi jer je to Svjetsko prvenstvo. Ovo do sada je bilo zagrijavanje. Jeste bio tu lijep osjećaj u kvalifikacijama, pa čak i sam poziv za reprezentaciju, čak i širi spisak me čini srećnom i uzbuđenom. Ovo je dodatni motiv da budem još bolja", rekla nam je pred debi na Mundijalu, a onda je izašla na teren i uspjela da upiše četiri odbrane i donese pobjedu srpskom nacionalnom timu.
Ipak, kod kuće su emocije pomiješane. Čuvarka mreže Srbije najveće navijača ima u devetogodišnjoj ćerki, ali ipak njoj nije bilo svejedno što mame neće biti tako dugo.
"Bilo joj je žao, jer nije svjesna veličine ovoga. Bila je malo tužna, ali sam probala da joj objasnim da je bolje da se zadržim što duže ovdje. Pokušala je to da razumije, manje kuka, ali je na početku bilo 'jao mama, mjesec dana! Pa kad ćeš doći!' Mala je još, prvi put se tako na duže odvajamo. Ima devet godina, pa za sada razumije i ok je", završila je svoju priču za MONDO Gordana Petković.
Mi se nadamo da će mama što duže ostati u Njemačkoj i da će nastaviti da dobija pozive za nacionalni tim. Jer Gordana Petković je to zaslužila odavno, a njena priča bi morala da se čuje. Jer zaista, takvih boraca je malo.
(MONDO, Nikola Lalović)
BONUS VIDEO: