Prvi pobjednik turnira u malom fudbalu u banjalučkoj dvorani Borik bila je ekipa Naprijeda. A malo je nedostajalo da se ne prijave.
Turnir u malom fudbalu "Borik Nektar 2017“ ove godine doživljava svoje 41. izdanje i jedna je od najljepših banjalučkih tradicija. U mini-serijalu "Nektar Priče o Boriku“ prisjećamo se njegovih najznačajnijih trenutaka i ličnosti.
Fudbaleri banjalučkog zonaša, Naprijeda, upisali su se u sportsku istoriju 1975. godine kao prvi pobjednici turnira u malom fudbalu u Boriku, iako su odluku da se prijave donijeli u posljednji čas.
“Ko zna šta bi bilo da nije bilo Jasmina Latifića. On je nekako bio najuporniji, najagilniji da treba da se prijavimo za turnir. Skupili smo jedno solidnu ekipu, a dogovorili smo se da nas vodi Vlado Žujić, koji je sa nama ranije igrao veliki fudbal. Tad su treneri Naprijed bili Dobrivoje Sabljić i Mujo Selman, ali oni nisu bili zainteresovani za turnir”, riječi su dugogodišnjeg prvotimca Naprijeda Milana Vlajića, koje se mogu pronaći u knjizi “Jedan je Borik hram sporta”, autora Željka Tice i Manojle Zrnića.
U ekipi Naprijeda igrali su: Jasmin Mašić, Ermin Bajramović, Milan Vlajić, Jasmin Latifić, Bogdan Petković, Pašo Bećirbašić, Saćir Zulić i Luka Gagula i Mustafa Jahić.
“Ključni naši igrači bili su Bogdan Petković i Pašo Bećirbašić. Bili su znalci na velikom, ali i na malom terenu. Mali Petko je svojim driblinzima, rolanjima, bio neuhvatljiv, dok je Pašo Bećirbašić, kao od šale tresao protivničke mreže. Mada se mora istaći učinak i ostalih, posebno golmana Bajramovića i Mašića, koji su bili na visini zadatka”, kaže Vlajić.
On posebno ističe jednu utakmicu, u kojoj je Naprijed samo jedan minut dijelio od eliminacije.
“Igrali smo protiv ekipe ‘Studenta’ i pobjednika je išao u završnicu. Oni su nas na početku susreta iznenadili i poveli su 1:0. Mi smo stalno napadali, stvarali šanse, ali jednostvano lopta nije htjela u mrežu. U finišu utakmice u igru je ušao Mustafa Jahić. Semafor je pokazivao da se igra još jedan minuta. On je prihvatio jedno loptu na našoj polovini, a onda, ko to zna, šta mu se ‘motalo po glavi’, opalio loptu ‘špice’, a ona je na iznenađenje svih završila u ‘devedesetki’, a da golman nije ni trepnuo. Bilo je to 1:1, pa se pristupilo izvođenu penala. Naš golman Eko Bajramović je odbranio treći penal, a onda je bila dilema ko će od nas izvesti penal. Nekadašnji igrač, ali i vatreni navijač Naprijeda Mehmed Hadživadak – Đando je sa tribina vikao da ja treba da izvedem penal, a trener Žuja ga je poslušao. Preuzeo sam na sebe veliku ulogu, ošto sam šutirao, pogodio i plasirali smo se u finale. Kasnije je sve bilo mnogo lakše, iz utakmice u utakmicu igrali smo sve bolje”, prisjeća se Vlajić.
U finalu koje je igrano po liga sistemu Naprijed je kao od šale pobjeđivao rivale. Savladani su Papioni 4:1, Muzičari 5:1, Bronk 3:0, Lotos 3:2, a samo je Ada, mada je sve bilo riješeno prije tog posljednjeg kola, uspjela da odoli, bilo je 0:0.
“U završnici smo igrali sjajno, prosto smo sve rivala počistili sa terena. Blistali su Pašo Bećirbašić i Bogdan Petković. U duelu sa Muzičarima, Pašo je postigao pet golova, a u svim ostalim, izuzev okršaja sa Adom, redovno se upisivao u strijelce. Po onome što smo pokazali mislim da smo zasluženo postali prvi pobjednici turnira u ‘Boriku’. Za taj uspjeh dobili smo po sat i medalje. Zvonko Lipovac, koji je na INI u Budžaku držao gostionicu pozvao nas je na večeru, tu smo do kasnih sati proslavili ovaj uspjeh, koji je, evo postao istorijski”, kaže Vlajić.
Jednog pogotka, koji je postigao Pašo Bećirbašić, uvijek će se sjećati.
“Poslije jedne protivničke akcije loptu je uhvatio naš golman Mašić i bacio je rukom na ivicu protivničkog šesnaesterca. Iako je bio okrenu golu leđima Pašo je ‘makazicama’ uhvatio loptu, šutirao, ona je udarila u prečku, potom u zemlju i završila u mreži. Svi gledaoci u dvorani bili su na nogama. Dugim apaluzom, koji je sigurno trajao nekoliko minuta nagradili su ovu majstoriju Bećirbašića, koji je i dok je aktivno igrao fudbal za banjolučki Borac bio poznato po tome što je češto davao golove na ovaj način. Ali, ovaj pogodak Bećirbašića, pamtiću za čivat život, jer je to stvarno, bez pretjerivanja bila fudbalsko remek djelo, rijetkost je da se takvih golovi postižu na malom fudbalu”, kaže Vlajić.
Prije turnira u Boriku mali fudbal se igrao na Stadionu sportskih igara. Redovno su na njemu nastupali igrači Naprijeda.
"Među najjačim ekipama bili su Sparta, Harem, Stupnica... Od Naprijedovaca za Spartu su igrali braća Smajić, Tahirović, Džanić, Čorbegović, Latifić, za Harem su nastupali braća Sabljić, Krivokuće, Bajrići, Mujo Dervišić, Kemal Samardži, i ja. Bila je jaka i ekipa Kulmahala, koji su sačinajvali Bećirbašić Šatrić, Dervišič... Volili su Naprijedovi da igraju mali fudbal, a kad se ugasio turnir na Stadionu sportskih igara, a počeo turnir, eto nastupili smo i na njemu i osvojili prvo mjesto", rekao je Milan Vlajić.
Na drugom turniru 1977. godine Naprijed je nastupio sa dvije ekipe.
"Ona pobjednička ekipa sa prvog turnira, opet je stigla do završnice, a pridružila se i druga ekipa Naprijed za koju su nastupili Čorbegović, Hrustić, Dodik, Komadina, Beharić, Tica...Iako mi nismo imali nikakvih šansi, a Naprijed dva se borio sa prvo mjesto, naši međusobni susret završen je bez pobjednika. Taj jedan bod, upravo je nedostajao Naprijed dva da postane prvak, jer su Papioni stigli do trona zahvaljući boljoj gol razlici”, rekao je Vlajić.