Na prvom turniru u Boriku bile su prijavljene 92 ekipe, a taj broj je iz godine u godinu rastao. Rekordan broj ekipa, čak 380, igrao je 1983. godine.
Turnir u malom fudbalu "Borik Nektar 2017“ ove godine doživljava svoje 41. izdanje i jedna je od najljepših banjalučkih tradicija. U mini-serijalu "Nektar Priče o Boriku“ prisjećamo se njegovih najznačajnijih trenutaka i ličnosti.
Nakon otvaranja sportske dvorane Borik, ovaj banjalučki hram sporta otvorio je vrata rukometašima, košarkašima, bokserima, odbojkašima, a onda i ljubiteljima malog fudbala.
Trojica radnika dvorane Boško Stanišljević, Momo Joksimović i Dušan Crnogorac, 1975. godine došli su da na kolosalnu ideju, da u zimskom periodu, organizuju turnir u malom fudbalu, navodi se u knjizi „Jedan je Borik, hram sporta“, autora Željka Tice i Manojle Zrnića.
„Te 1975. godine, ali i prethodnih godina gledajući TV-program vidio sam da se u sarajevskog 'Skenderiji', igra mali fudbal na golovima od pet metara širine. Sjećam se da je gol jedne ekipe branio Dubravko Mrva Prstojević. Tako se rodila ideja da i u Banjaluci organizujemo turnira u malom fudbalu. Zajedno sa Momom Jokimovićem i Dušanom Crnogorcem, otišli smo kod direktora Borika, Milana Prleta Tošića, koji je čitav život posvetio sportu, predložili smo mu tu našu ideju, koju je on bez razmišljanja prihvatio. Bio je to vizionarski potez, jer, evo turnir traje li traje, ovo godine će mu biti 41. izdanje“, ispričao je Boško Stanišljević, jedan do osnivača turnira u malom fudbalu u banjalučkom Boriku.
Nije mnogo trebalo pa da ljudi zavole turnir u Boriku. Iz godine u godinu broj ekipa je rastao.
"Od 92 ekipe, koliko ih se prijavilo na premijernoj smotri, iz godine u godinu njihov broj se povećavao. Prijavljivale su se raje, ekipe iz ulica, naselja, klubovi, a dolazili su mnogi i iz drugih mjesta. Sredinom osamdesetih godina bilo je zlatno vrijeme malog fudbalu, rekord je oboren na 'Boriku 83' kada se prijavilo čak 380 ekipa, pa je on trajao gotovo tri mjeseca. Moram istaći da je ogroman posao na promociji turnira uradio Momo Joksimović", istakao je Stanišljević.
Nije to bio turnir samo za ljubitelje fudbala u Banjaluci, već su dolazile ekipe iz svih dijelova bivše Jugoslavije.
U „Boriku“ su igrali majstori malog fudbala iz Beograda, Zagreba, Novog Sada, Ljubljane, Gradiške, Prnjavora, Doboja, Prijedora.....
Turnir je postao magnet za sve ekipe, svi su na njemu željeli da igraju kako zbog kvaliteta, tako i zbog odlične organizacije. I dok su se mnogi turniri, koji su postojali kao onaj sarajevski ili novosadski ugasili, 'Borik' je postajao sve jači, bolji, organizovaniji, zato nije čudo što su mnogi željeli da ga osvoje, da se popnu na pobjednički tron. Kada se turnir igrao dvorana je bila krcata, a ona završne mečeve pratilo se više od 5.000 gledalca, a znalo se dešavati da mnogi nisu mogli da uđu i da gledaju finalne okršaje, stoji u knjizi "Jedan je Borik hram sporta".
Tako je bilo nekad, sad se mnogo toga promijenilo. Turnir u malom fudbalu i dalje traje, ali sve je manje ekipa, ali je manje gledalaca na tribinama.
"Nije se promijenio samo turnir, treba pogledati uopšte u kakvom stanju nam je sport. Borac, onaj rukometni je vladao Evropom, a gdje je danas, fudbaleri su osvajali Kup maršala Tita i Mitropa Kup, a ispali su iz Premijer lige BiH i sad igraju u Prvoj ligi Republike Srpske. Košarkaški klub Borac prolazi koroz najteži period u svojoj istoriji, muku muče bokseri Slavije, košarkašice Mladog Krajišnika. Šta onda očekivati od malog fudbala? Ono što je najvažnije da se on i dalje organizuje, da je on postao zaštitni znak našeg sporta, da je on bez dileme, za sve ove decenije, izrastao u sportski ponos Banjaluke“, riječi su Boška Stanišljevića, koji je od prvog turnira, onog koji je počeo 1976. godine, pa sve do 2012. kada je otišao u penziju aktivno učestvovao u njegovoj organizaciji.
U minule četiri decenije kroz „Borik“ su profefilovali mnogi majstori malog fudbala.
"I danas se pamti Božur Matejić, on je bio čudo od igrača, njegovi driblinzi, rolanje su izluđivali protivničke igrače, ali i dizali publiku na noge. Matejić je obilježio period malog fudbala prije rata, a poslije rata on je bio u znaku Mile Simeunovića. I on je takođe bio velemajstor. Mada se moraju spomenuti i Emir Jusić, Orhran Kuhar Jamaković, Eso Bašić, Anđelko Grahovac, Predrag Rajić... koji su bili fudbalski znalci na parketu“, kaže Stanišljević.
Mnoge finalne mečeve „odradio“ je Stanišljević, ali kaže da je nezaboravan duel bio onaj 1988. godine između „Karioka“ i „Jugoprogresa“.
"Bio je to duel fudbalskih majstora. Za „Karioke“ se igrali Borčevci Karalić, Mataja, Malbašić, Lipovac, Marjanović, Zdjelar, te Marković, Kapidžić i Ivković, a za Jugoprogrese, kojeg je vodio Slavko Roguljić, Ferenenčak, Beharić, Stojanović, Matejić, Lovrić, Vučićević... Bio je to fudbalsko obračun na parketu između dva majstora, Dragana Kimeta Marjanovića i Nebojše Ušketa Vučićevića, bivšeg asa Partizana, koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih igrača malog fudbala u bivšoj Jugoslaviji. Sve ono lijepo u malom fudbalu viđeno je u tom duelu. Bilo je svega, driblinga, 'štikli', rolanja, golova, a svaki od pet koji je postigao Dragan Marjanović bio je za uživanje i prepričavanje. Slavili su na kraju Karioke 7:5, a taj duel bio je fudbalska ljepotica, mislim da prije, a ni poslje nije bilo boljeg i ljepšeg finala“, ocijenio je Boško Stanišljević.