U vremenu kada se većina građana suočava s rastućim troškovima i neizvjesnom ekonomskom situacijom, pitanje lične finansijske sigurnosti postaje važnije nego ikada. Koliko zapravo novca treba imati "sa strane" da bismo mirno spavali? Gdje ga je najbolje čuvati?
Odgovore na ova, ali i brojna druga pitanja donosi ekonomista Miloš Grujić.
Šta zapravo podrazumijevamo pod fondom za "crne dane" i zašto je važno da ga svako domaćinstvo ima?
Fond za "crne dane" predstavlja likvidnu rezervu namijenjenu isključivo za hitne i nepredviđene životne situacije. To je keš ili ulaganja koja se mogu brzo pretvoriti u gotovinu. Taj iznos je kao finansijski amortizer koji ublažava udarce poput iznenadnih kvarova u domaćinstvu ili na automobilu, troškova liječenja poput hitnog zahvata kod zubara ili, još gore, privremenog gubitka redovnih prihoda.
Posjedovanje ove rezerve svakom domaćinstvu pruža neophodnu sigurnost ali i značajno smanjuje nivo stresa pri svakom neplaniranom trošku. Bez takve zaštite, građani su često prisiljeni na nepovoljna zaduživanja koja dugoročno narušavaju njihov kućni budžet. Stvaranje ovog fonda nije luksuz rezervisan za bogate, već predstavlja osnovnu disciplinu odgovornog upravljanja ličnim finansijama.
Koliko novca bi, prema finansijskim stručnjacima, prosječna osoba u BiH trebalo da ima na štednji za nepredviđene situacije?
Finansijski stručnjaci kažu da bi ovaj fond trebalo da pokrije od tri do šest mjeseci osnovnih životnih troškova. Za prosječnu osobu u BiH to podrazumijeva posjedovanje sume koja omogućava nesmetan život u domaćinstvu bez ikakvih redovnih prihoda u tom periodu.
Finansijska disciplina se ne gradi na visokim prihodima, već na odlučnosti da se odvoji dio onoga što se trenutno posjeduje
Takva ušteđevina zapravo kupuje miran san i neophodnu sigurnost u neizvjesnom periodu. Ilustracije radi, ako mjesečno odvajate pet odsto plate, biće vam potrebno punih 20 mjeseci samo da uštedite iznos jedne mjesečne zarade. To praktično znači da je potrebno pet godina kontinuiranog odricanja kako biste "zabacili" u stranu novac u vrijednosti tri plate. Ukoliko težite cilju od šest mjesečnih plata, period štednje istim tempom trajao bi punih deset godina. Ovi brojevi jasno ukazuju da je štednja maraton koji zahtijeva izuzetnu istrajnost i rani početak. Upravo zato je važno razumjeti da svaki odgođeni mjesec štednje značajno produžava put do finansijske nezavisnosti.
Takva ušteda djeluje kao privatno osiguranje koje vam omogućava da racionalno donosite odluke umjesto da reagujete iz panike. Naravno, prilikom planiranja, važno je realno sagledati sve osnovne troškove, od stanarine i režija do hrane i rata kredita.
Koliko građani u BiH uopšte imaju naviku da štede i da li banke primjećuju promjene u tom ponašanju posljednjih godina?
Podaci Centralne banke BiH potvrđuju da štednja stanovništva kontinuirano raste. Konkretno, depoziti građana krajem prošle godine narasli na oko 20 milijardi maraka. Najveći rast depozita zabilježen je upravo kod stanovništva. Ti depoziti su povećani za 2,03 milijarde KM, odnosno 11,8 odsto u odnosu na prethodnu godinu.
Ipak, banke bilježe značajnu promjenu u strukturi štednje, jer građani sve manje novca oročavaju na duže staze. Trenutno se oko 50 odsto ukupnih sredstava drži na transakcionim računima, dok depoziti po viđenju čine oko 20 procenata. S druge strane, učešće klasične oročene štednje palo je na manje od 30 odsto, uz znatno sporiji rast u poređenju sa sredstvima koja su odmah dostupna.
Ovakav trend ukazuje na povećanu potrebu stanovništva za likvidnošću i prisutan strah od ekonomske neizvjesnosti. Očigledno, građani preferiraju da nadohvat ruke imaju keš da bi mogu brzo reagovati na nepredviđene šokove i troškove. Paradoksalno, pov,erenje u bankarski sektor raste, a građani svjesno žrtvuju veće kamate na oročenje zbog slobode raspolaganja sopstvenim novcem u svakom trenutku.
Ako neko trenutno nema nikakvu ušteđevinu, koji bi bio prvi realan korak da počne stvarati fond za hitne situacije? Koliki iznos mjesečno ima smisla odvajati, čak i kada su prihodi relativno mali?
Prvi korak u pravljenju fonda za hitne situacije jeste realno, beskompromisno i iskreno preispitivanje mjesečnih troškova. Novac najčešće neprimjetno odlazi na sitnice poput impulsivnih kupovina na akcijama, pretplata koje ne koristimo ili skupih uređaja i gedžeta koji nam uglavnom i nisu neophodni. Smisla ima preispitati navike, promijeniti ponašanje i odvajati bilo koji iznos, pa makar to bilo i 20 KM mjesečno, jer je od same sume važnije uspostavljanje discipline. Jednostavno je.
Štednja se planira odmah po prijemu primanja, a ne od onoga što eventualno preostane na kraju mjeseca. Uz tipičnu štednju, predlažem ulaganje na berzu, što je u razvijenim ekonomijama poput američke standard za svakog drugog građanina. Ipak, neophodno je jasno razlikovati kratkoročnu štednju za hitne slučajeve od polisa životnog osiguranja ili namjenskog ulaganja za penziju. Dok fond za "crne dane" mora biti odmah dostupan, ulaganje na berzu predstavlja dugoročnu strategiju odvajanja tekuće potrošnje za očuvanje i rast vrijednosti kapitala i za mirnije treće doba. Pravilno kombinovanje ovih finansijskih instrumenata je siguran put ka stvarnoj ekonomskoj nezavisnosti.
Da li je bolje štedjeti u banci, držati novac kod kuće ili kombinovati više opcija?
Novac kod kuće je podložan krađi, požaru, ali i psihološkom iskušenju da se potroši. Banka pruža sigurnost i bar minimalnu zaštitu kroz osiguranje depozita. Idealno je imati nešto gotovine za trenutnu dostupnost, a glavni dio fonda u likvidnim formamam poput novca u banci ili manje likvidnim ulaganjima. Za dugoročnu stabilnost neophodno je uvesti još jednu dimenziju. To je o životno osiguranje od bolesti ili povreda, osiguranje na putu ali, još važnije, investiranje na tržištu kapitala koje čuva vrijednost ulaganja.
Štednja nije pitanje bogatstva, već discipline
Kao zagovornik pristupa ulaganjana na dugi rok, naglašavam da je ulaganje na razvijena tržišta kapitala put da prosječan građanin postane suvlasnik najuspješnijih svjetskih finansijskih instrumenata i tako dugoročno pobijedi inflaciju i obezbijedi sebi bezbrižniju starost. Svi ćemo, nadamo se, ostariti i doživjeti duboku starost. Poželjno je sagledati realnu sliku finansijske budućnosti.
Činjenica da prosječna penzija iznosi tek oko 44 odsto prosječne plate jasno ukazuje na drastičan pad životnog standarda koji nas očekuje. Odlaskom u penziju idealno bi bilo da više nemamo kreditnih zaduženja, ali ni to često nije dovoljno da pokrije razliku u prihodima. Svi ćemo željeti da zadržimo dostojanstven život, ali i da sa osmijehom počastimo unuke kada nas posjete. Takve male radosti i osnovne životne potrebe zahtijevaju akumulaciju kapitala dok smo radnoj snazi. O penzionim planovima i dodatnim izvorima prihoda treba razmišljati "još juče", jer je vrijeme najvažniji resurs u procesu ulaganja. Odgađanje ove odluke samo povećava teret koji će pasti na naša pleća
Koje su najčešće greške koje ljudi prave kada pokušavaju da štede?
Najveća i najpogubnija zabluda je čekanje "boljih vremena" ili značajno veće plate kako bi se uopšte počelo sa štednjom. Finansijska disciplina se ne gradi na visokim prihodima, već na odlučnosti da se odvoji dio onoga što se trenutno posjeduje. Malo kod od nas će od redovnih primanja kuputi sebi ili nasljednicima jahtu ili kuću na obali mora.
Druga česta greška je kupovina stvari na akcijama i popustima koje nam realno nisu potrebne, čime zapravo samo nepotrebno trošimo sredstva. Treće, mnogi griješe i kada štede "ono što ostane" na kraju mjeseca, jer u praksi obično ne preostane ništa. Umjesto toga, štednju i ulaganje treba gledati kao obavezni trošak prema samom sebi. Još slikovitije, taj trošak se izmiruje odmah po prijemu zarade.
Na kraju, ljudi često zanemaruju i sitne, svakodnevne izdatke i navike koji se kroz duži period akumuliraju u ozbiljne sume novca. Izbjegavanje ovih grešaka zahtijeva promjenu mentalnog sklopa i ponašanja.
Koliko inflacija utiče na štednju i da li novac na računu zapravo gubi vrijednost ako dugo stoji?
Inflacija je tihi kradljivac kupovne moći koji neprestano umanjuje stvarnu vrijednost novca koji držimo na računima. Kada kamatna stopa na štednju ne prati stopu inflacije (a u praksi to najčešće nije slučaj) novac realno gubi na težini svakim danom. Upravo zbog toga, fond za hitne slučajeve ne treba posmatrati kao investiciju namijenjenu ostvarivanju zarade, već isključivo kao cijenu osiguranja za nepredviđene životne situacije. Sličmo je i sa životnim osiguranjem. Ne treba očekivati spektakularno veliku zaradu jer kupujete sebi osiguranje ako se desi neželjeni slučaj. Osnovna uloga ovih odricanja od novca je likvidnost i trenutna dostupnost, a ne pobjeda nad tržišnim kretanjima ili inflatornim pritiscima.
Za ozbiljniju finansijsku stabilnost na dugi rok, neophodno je obezbijediti prilive od ulaganja koji ostvaruju prinos veći od stope inflacije.
Diversifikacija imovine u instrumente na tržištima kapitala koji generišu realnu dobit jedini je način da se zaštiti teško stečeni kapital od obezvređivanja.
Da li je pametno koristiti oročenu štednju za fond za hitne situacije ili bi taj novac trebalo da bude uvijek lako dostupan?
Oročena štednja je loš izbor za ovaj specifičan fond. Suština fonda za "crne dane" je da novac bude dostupan odmah. Ako ga oročite, gubite kamatu pri prijevremenom podizanju ili, što je gore, ne možete doći do njega kada vam je najpotrebniji.
Šta savjetujete građanima koji imaju kredite - da li je važnije prvo otplatiti dug ili paralelno stvarati rezervu za "ne daj bože"?
Predlažem paralelan pristup. Prvo treba formirati minimalnu rezervu za hitne popravke da se ne biste dodatno zaduživali. Nakon toga, fokus treba biti na otplati najskupljih kredita (poput minusa po karticama). Poželjno je nastaviti sa barem simboličnim, mjesečnim dopunjavanjem rezerve radi jačanja dugoročne sigurnosti. Takva strategija vam omogućava da smanjujete dugove dok istovremeno gradite zid koji vas štiti od budućih finansijskih potresa.
Da li postoje jednostavni trikovi ili finansijske navike koje mogu pomoći ljudima da lakše izdvoje novac za štednju?
Da. Najjednostavniji je automatizacija - trajni nalog koji prebacuje konkretnu sumu na štedni račun čim legne plata. Dalje, stručnjaci predlažu pravilo "prespavaj prije kupovine". Sve što nije neophodno može drastično smanjiti impulsivnu potrošnju. Treće, često se savjetuje primjena pravila "50-30-20". Ovo pravilo pomaže da strukturišete budžet tako da 50 odsto ide na potrebe, 30 na želje, a obaveznih 20 odsto direktno u štednju ili otplatu dugova.
Sitne promjene u ponašanju vremenom prave štit od šokova. Na primjer, zaokruživanje iznosa prilikom plaćanja ili pretvaranje loših navika u štednju. Svaki put kada se odreknete nečeg nepotrebnog, taj neistrošeni iznos odmah preusmjerite "na stranu".
Koja je najvažnija poruka koju biste poslali građanima koji žive od plate do plate i misle da je štednja za njih nemoguća?
Štednja nije pitanje bogatstva, već discipline. U praksi je često mnogo teže početi sa štednjom kada su primanja visoka, jer tada srazmjerno rastu i životni standardi i prohtjevi koji brzo "pojedu" svaki višak. Zato je nužna promjena navika. Nikada ne štedite ono što vam ostane nakon trošenja, već trošite isključivo ono što preostane nakon što ste prvo odvojili za štednju.
Čak i simbolični iznosi odvojeni na početku mjeseca potvrđuju promjenu ponašanja i dugoročnu sigurnost koju nijedna plata sama po sebi ne može garantovati. Vaša buduća verzija će vam biti zahvalna na današnjoj samodisciplini koja vas čuva od nepredviđenih životnih udaraca.