Na svu sreću nisam imao one roditelje koji su mislili da će raznim programskim restrikcijama od mene napraviti bolju osobu.
Ako je vjerovati kalendaru, imao sam oko godinu dana kada je majka odlučila da bar malo odmori u kino sali, nadajući se da će mi platno držati pažnju. U nekoliko navrata sam je pitao na koji je film stvarno krenula sa mnom, ali ostaje pri tome da se ne sjeća. Uglavnom, završili smo na „Predatoru“. Uslijed iscrpljenosti i nesanice trebala je da se iščupa prva kičma prije nego je shvatila da smo u pogrešnoj sali. Jedinu traumu je ona doživila, a meni je ostala odlična priča.
Gledao sam uz njih svašta, sve šta i oni, bar dok sam bio budan. Noćni program je tada bio rezervisan za fantastične sadržaje koji se nisu uklapali u dnevnu šemu. Sjećam se fleševa nekih ljudi za koje će se ispostaviti da su poznati. Sjećam se „Moonlightinga“ koji je kod nas preveden u kvintesencijalnom maniru osamdesetih kao „Slučajni partneri“. Bruce Willis na početku karijere, Cybill Shepherd na zalasku. Detektiv i manekenka koji rješavaju slučajeve. Nemojte da se varate, bila je to dobra serija.
Don Johnson je bio alfa-mužjak za novu, Reaganovu Ameriku. Don Johnson kao Sonny Crockett i Phillip Michael Thomas ili kako ga i mater zove – „onaj drugi“, u ulozi Ricarda Tubbsa su od „Miami Vicea“ napravili čudo. Veliki Michael Mann, čovjek odgovoran za neke od najboljih filmova proteklih 20 godina, producirao je i postavio na noge „Miami Vice“, ali imao je još jedan biser, mračniji, manje glamurozan i popularan, ali vjerovatno bolji. „Crime Story“ je nosio Dennis Farina, bivši policajac koga je Mann prvo uposlio kao stručnog konsultanta na svom prvom filmu. I danas me nostalgija napadne kada čujem Del Shannon i „Runaway“ kojom je serija počinjala.
HRT je kasnije imao tzv. filmske noći. Snimalo se to nemilice i gledalo po bezbroj puta. Problem su bile kasete na koje je film stajao u knap. Ako zaspiš u sred snimanja, nećeš znati da li se Michael J. Fox ikada vratio iz budućnosti i prošlosti, ali ćeš imati snimljenu cijelu ponudu prokletih pločica keramike „Premijer“. „Lov na zeleni dijamant“ smo toliko puta pogledali da bih se i sada znao snaći u Kolumbiji.
Kad su satelitske antene postale pristupačne tako se i u noćni program uvukao onaj njemački telemarketing. Razni starci koji su lijekove za prostatu otplaćivali prodajući svoje CD kolekcije šlagera i Chuck Norris koji je napravio totalnu teretanu na nekom kliznom benču. Poneku sreću su pružali oni „prljavi“ kanali koji su ponekad zaboravljali zaključati svoj program tek toliko dok stvari ne dođu do seksa imitirajući tako stvarni život.
Godinama, svojim izborom, nisam imao televizor, bar ne onaj u koji je ukopčana bilo koja antena. Često imam te životne periode u kojima propustim štošta i onda doživim kulturološki šok. Tako me zateče i noćni program danas, rupa u koju sam potonuo toliko da sam se čak pribojavao da neću znati nazad.
U jednom trenutku mi je posao dopuštao onaj stil života zbog koga je od Tome Zdravkovića i bog digo ruke. Kao što takav tempo i nalaže, sitni poroci su često rezultirali krupnim greškama. Jedna od tih grešaka je bila upuštanje u noćni sadžaj TV ekrana. Dobar dio programa čine reprize sadržaja koji se emituje po danu u terminima kada niko osim baba koje i danas prebacuju na „Beograd“ i „Zagreb“ ne sjedi ispred televizora. Sapatnik u ovim poduhvatima mi je obično bio moj mali bratić koji se preziva kao predsjednik, uz razliku zadnjeg slova i salda. Sigurna luka između mentalnih genocida rijalitija bio je profesor Veljko Barbieri.
Njegovi „Jelovnici izgubljenog vremena“ bili su spas u sitne sate, bilo da se radi o Dalmaciji gdje nekako isuše ribu dok je još u vodi ili o tvrdoj Slavoniji gdje svaki recept počinje,a nerijetko i završava sa stavkom „šaka crvene mljevene paprike“. Profesor je imao uvijek taj korak dalje u kome se obuče u nijanse enterijera u kome se nalazi, ali ne ono napadno i očigledno, nego suptilno, kao što stara škola nalaže. Onako za nas, noćne fanove. Zatim na red dođu blokovi „Krv nije voda/Porodične Tajne“. Vi ćete se smijati, ali i dalje imam svoje sumnje, a i argumente da je to režirao Lynch pod pseudonimima. Kada sam shvatio da taj nivo jeze i nelagode nisam osjetio još od originalnog Twin Peaksa klica sumnje je u meni počela da raste. Ko je ubio Lauru Palmer u Srbiji? Tranzicija.
Zaluta tu i pokoji „ozbiljni kanal“, jedan od onih koji je kroz godine izgubio onu osnovu iz svoga imena kao što je slučaj sa MTV i muzikom ili Eurosportom. Ide i dalje neki sport tu, ali dok S.O.S reprizira engleski kup iz sredine sedamdesetih, Eurosport se odluči na onaj sport gdje skijaši idu naoružani puškama, sport za koji je pokojni Robin Williams rekao da izgleda kao norveški drive-by. Ne samo to, već repriza toga u sred noći! Valjda za fanove koji su propustili trku uživo, skijajući naoružani na posao. Zašto nema naših ljudi u tom sportu? Imamo i mi skije, a bogami i oružje. Zamislite šta bi se desilo da neki Gunar prestigne našeg naoružanog čovjek u zadnjih 200 metara trke. Ušlo bi ih više u onaj šumarak nego što bi izašlo, kunem vam se.
Najveći biseri su uvijek u lokalnim televizijama koje marširaju svoj ritam. Ne računajući ove muzičke koje imaju nekako auru trgovine bijelim robljem, kultna televizija koja se i danas održala je Simić. Televizija koja je, ako ćemo iskreno, ima jednu prvu i osnovnu asocijaciju može da uđe u udžbenike. Televizija koja je, neka me isprave ako se varam, imala jedinog komentatora koji je prenosio utakmicu koju je igrao. Ostao mi je nedosanjan san da napravim boxset trenutnog Simić programa. Uvrstiti sve hitove kao gljivarske vikende na Lisini, drugo okupljanje plemena Vujmilović, odbrana diplomskog rada na temu „košarka u kolicima“, kad onog cara što vodi „Korjene“ ugrize pas u selu, kada djed imenom Đuro Paranos priča naoružan ozbiljnom puškom, pa na bonus-disk staviti i proslavu deset godina „Beme“. Beme li ga, nek ide život.
Takva su vremena došla, prilagodi se ili se skloni sa puta. Ako me je noćni program naučio nečemu, a jeste, to su da se držite tri pravila u životu. Nikada nemoj spavati manje od 12 sati. Nikada ne kartaj sa ljudima koji se zovu po nekom gradu. Nikada se nemojte spetljati sa ženom koja ima istetoviran bodež negdje na tijelu. Držite se toga, ostalo će biti banja.