Dok Evropa gradi brze i moderne vozove, a studenti i građani biraju željeznicu kao najjeftiniji i najpraktičniji način prevoza, u Srpskoj premijer razmišlja o gašenju putničkog saobraćaja. Vozovi prazni? Nisu, problem je što su stari, neodržavani i zaboravljeni.
Ako biste sudili po izgledu naših vozova, mi živimo u godini koja sigurno ne počinje sa 20... Samo pogledajte lokomotivu i vagone i sve je jasno. Za razliku od njih, u Njemačkoj, Švajcarskoj ili Francuskoj putnici uživaju u modernim, udobnim i brzim vozovima, dok region ide u korak s vremenom: Srbija već ima brzi voz Beograd–Novi Sad, a Hrvatska uvodi električne i baterijske vozove. Mi, s druge strane, razmišljamo o gašenju linija.
Nedavno je zanimljiv podatak kružio na Instagramu: Sjeverna Koreja i Bosna i Hercegovina jedine su zemlje u svijetu gdje parni vozovi (steam trains) još uvijek voze u redovnoj, javnoj željezničkoj službi. Ako je ovo znak tehnološkog napretka, jasno je zašto naši studenti i đaci svakodnevno putuju u vagonima koji izgledaju kao muzejski eksponati, samo što ovo nije izložba.
Premijer Republike Srpske Savo Minić izjavio je da su „Željeznice RS“ u ozbiljnim problemima i poručio da treba razmišljati i o mogućnosti ukidanja putničkog željezničkog saobraćaja, jer, kako kaže, ima slučajeva da lokomotiva sa sedam-osam vagona prevozi svega dva-tri putnika.
„To je nerentabilno i moramo vidjeti kako da to riješimo“, rekao je Minić.
Ali, pitanje je: kada se premijer ili bilo koji funkcioner posljednji put provozao vozom? Putnika ima i to dobro znaju svi koji svakodnevno koriste željeznicu na relacijama prema Doboju i Dobrljinu (Novom Gradu), gdje vozovi i dalje predstavljaju najjeftiniji i najpraktičniji način prevoza. Putnici nisu samo studenti i đaci, pruga prolazi kroz mnoga sela, gdje je željeznica često jedini način da ljudi stignu do škole, posla ili grada. Upravo studenti su godinama najvjerniji korisnici pruga, jer voz nudi niske cijene karata i sigurnost koju autobusni prevoznici rijetko mogu pružiti.
Dakle, nije problem u putnicima, već u politici prema željeznici. Putnički vozovi ne liče na prevozno sredstvo 21. vijeka, vagoni su zastarjeli, a infrastruktura decenijama zapuštena. Umjesto modernizacije, najavljuje se gašenje linija. To nije rješenje, jer se pitanje nameće samo: šta nakon ukidanja?
Ako vozove ukinu, šta će s njima? Prodati ih sigurno ne mogu, jer ko bi kupio ove praistorijske vagone? Hoće li završiti na otpadu, trunuti na pruzi, ili eventualno postati eksponati u muzeju...
Sindikalci jasno poručuju da uprava ŽRS ne dijeli probleme radnika i putnika.
Dragan Peulić, potpredsjednik Samostalnog sindikata, podsjeća da je uprava nedavno donijela novi Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta kojim su „izmišljene“ nove funkcije: izvršni direktori, njihovi zamjenici, pomoćnici, šefovi sektora, dok se istovremeno planira gašenje stanica poput Prisoja, u koje je već uloženo nekoliko miliona.
„Pozicije su pisane po mjeri stranačkih kadrova koji unaprijed znaju na koje će stolice sjesti“, tvrdi Peulić.
Uz sve to, dok radnici čekaju plate i doprinosi kasne, ŽRS troši novac na nove automobile, upravnu zgradu vrijednu 1,2 miliona evra, a čak i medijsko oglašavanje od 70.000 KM, za koje nije jasno da li promoviše putnički saobraćaj ili tek vlastitu PR kampanju uprave. O tim troškovima premijer nije rekao ni riječ.
Brojke potvrđuju ozbiljnost problema: prethodnu godinu Željeznice RS završile su u minusu od 34 miliona KM, dok je ukupni dug prema Vladi Republike Srpske iznosio 334 miliona KM, koji je konvertovan u kapital preduzeća. Za 2025. godinu iz budžeta predviđen je tek milion KM za infrastrukturu i sufinansiranje putničkog saobraćaja – nedovoljno ni za osnovno funkcionisanje. Vlada je dodatno odobrila zaduženje od 5 miliona KM kako bi ŽRS pokrile tekuće obaveze, ali to i dalje ne rješava dugoročne probleme.
Plata i naknade zaposlenih „pojedu“ 48 miliona KM, amortizacija dodatnih 19 miliona, a kamatni troškovi iznose još tri miliona. Krajem 2024. ŽRS ima gotovo 1.800 zaposlenih, od kojih je značajan dio višak, stvoren kroz godine stranačkog zapošljavanja pred izbore.
Ovo više nije pitanje praznih vagona, već prazne odgovornosti. Država koja želi biti ozbiljna ne može ga gasiti, već mora ulagati u modernizaciju i funkcionalnost. Ako vlasti znaju samo ukidati, a ne znaju graditi i modernizovati, onda to nije reforma, to je priznanje poraza.