Rodni stereotipi o ulozi žene u društvu, o očekivanim oblicima ponašanja i karakteristikama ličnosti, utiču na tumačenje i primjenu zakona, bez obzira na činjenicu da sudije, tužioci i advokati ističu da su nepristrasni i objektivni, kaže prof. dr Ivanka Marković.
"Uticaj roda, rodnih stereotipa i rodnih predrasuda na nepristrasnost sudija je pitanje kojem na našim područjima još uvijek nije posvećena dovoljna pažnja. Istraživanja koja su sprovedena u zemljama Evropske unije i SAD-a ukazuju da postoji značajan uticaj implicitne pristrasnosti zasnovane na rodnim stereotipima i rodnim predrasudama. To posebno dolazi do izražaja u slučajevima rodno zasnovanog nasilja u kojima se žene najčešće javljaju kao žrtve.
Rodni stereotipi o ulozi žene u društvu, o očekivanim oblicima ponašanja i karakteristikama ličnosti, utiču na tumačenje i primjenu zakona, bez obzira na činjenicu da sudije, tužioci i advokati ističu da su nepristrasni i objektivni. Razlog tome jesu implicitne pristrasnosti koje postoje u svakom od nas i koje su rezultat određenog načina vaspitanja i uticaja društveno kulturnih i moralnih normi društva u kojem je tekao proces socijalizacije ličnosti", kaže profesorka Marković u autorskom tekstu.
Prema njenim riječima, jedno od rijetkih istraživanja o odnosu roda, rodnih stereotipa i rodnih predrasuda i pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini, koje je provedeno tokom 2013. godine putem online upitnika i individualnih intervjua (prikupljena su mišljenja 161 sudije, advokata, tužioca i stručnog saradnika) pokazuje da je 35% ispitanika ocijenilo da je prilikom odmjeravanja kazne za učinioca krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici bitno da li je žrtva (žena) sklona svađi ili „teška osoba“.
"Na osnovu ovoga se može zaključiti da postoji stereotip da je nasilje u porodici ponekada razumljivo, jer žene mogu biti zahtjevne, svadljive ili provokativne. Kada je u pitanju odnos pravosuđa prema krivičnom djelu silovanja, očito je da rodni stereotipi i rodne predrasude imaju veliki značaj prilikom utvrđivanja kredibiliteta žrtve, ukoliko je žrtva mlada žena.
Tako npr. ako žrtva (žena) svjedoči o krivičnom djelu koje se desilo kasno noću, postavlja se pitanje šta je radila tako kasno u kafiću, komentariše se način njenog oblačenja, izazovno ponašanje i slično, što upućuje na zaključak da postoje određene rodne predrasude i rodni stereotipi. Najznačajniji su da promiskuitetna, seksualno provokativna ili zavodljiva žena ne može biti žrtva seksualnog napada. Ako je žena seksualno aktivna ili promiskuitetna smatra se da je 'raspuštena' nemoralna i da stoga ne govori uvijek istinu, što dovodi u pitanje njen kredibilitet kao svjedoka".
Može se, ističe autorka, zaključiti da se prilikom suđenja za krivično djelo silovanja žene – žrtve silovanja procjenjuju na osnovu njihovog izgleda, držanja, načina života, dok optuženi nisu izloženi takvom proučavanju.
Primjera radi, u jednom slučaju sud u obrazloženju svoje odluke da učiniocu krivičnog djela silovanja ublaži kaznu, kao osobito olakšavajuću okolnost navodi činjenicu da je žrtva, tj. silovana žena, „sama doprinijela izvršenju krivičnog djela time što je otišla raditi kod optuženog u kafanu iako je čula da je bio osuđivan za krivično djelo ubistva, da je bila u kafani sa njim do kasno u noć i pored neprimjerenih opaski...“, a zatim sud navodi "...ona je sjela sa njim u vozilo i sa jednim pijanim čovjekom koga su navodno vozili kući, samim tim dovela se u situaciju da je optuženi odveze na napušteno mjesto i da se događaj odigra kako je opisano u dispozitivu optužnice".
Zakoni objektivni, ali sudije nisu
"Dakle, zakone Republike Srpske, koji su objektivni i nepristrasni i omogućavaju zaštitu svih ljudskih prava i sloboda svakom pojedincu bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, primjenjuje pojedinac na čije stavove i rasuđivanje utiče društvo sa svojim dominantnim kulturnim, religijskim, običajnim, moralnim i svim drugim načelima.
Jasno je da pri tome određeni uticaj na tumačenje pojedinih zakonskih normi imaju i običaji, predrasude i stereotipi, ali problem nastaje u trenutku kada običaji, predrasude i stereotipi postanu dominantni u tumačenju i primjeni zakona dovodeći cijelu jednu etničku zajednicu u neravnopravan položaj sa drugim društvenim skupinama. To je posebno značajno u oblasti krivičnog zakonodavstva, kada se jednim neobjektivnim i neutemeljenim tumačenjem zakonskih normi dođe do stava da ono ponašanje koje je inače zabranjeno i kažnjivo u datom društvu, za pripadnike određene skupine tog društva ne samo da nije kažnjivo, već je dio njihove kulture, tradicije i običaja te je, kao takvo, očekivano i prihvatljivo".
Jedan od primjera za ovo je i slučaj trinaestogodišnje djevojčice iz Doboja o kome je Mondo ranije pisao.
"Prodao ćerku za 1000 maraka"
Nepravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci, krivice za trgovinu djetetom oslobođeni su otac trinaestogodišnje djevojčice Alija Alić (51), te Mehmed Bosak (47) i njegov sin Ismet Bosak (19). Alić se teretio da je 10. januara prošle godine u Doboju sa Mehmedom Bosakom dogovorio i obavio prodaju svoje trinaestogodišnje kćerke za 1.000 maraka, a da je prodata kako bi zasnovala prinudni brak. Prema izjavama advokata u ovom slučaju nema elemenata krivičnog djela, 'jer se tu radi o romskoj populaciji koja ima jasna pravila koja se baziraju na običajnom pravu koje je staro nekoliko hiljada godina'.
Advokat ističe da, prema stavu svih Roma, odnosno njihovih vjerskih poglavara, djevojka za udaju tj. osoba koja može da sklopi brak je ženska osoba koja je napunila 13 godina, te navodi "Kod njih je djevojka od 18 godina stara za brak. Ono što je tu bitno je da se tu radi o neotklonivoj pravnoj zabludi, to što su oni učinili je nešto što su njihovi preci radili hiljade godina unazad. To je dio njihove tradicije, što nikako ne može biti kvalifikacija djela da se radi o trgovini ljudima'.
Kao argument u prilog takvog stava suda navodi se presuda Apelacionog suda u Beogradu kojom je okrivljeni, optužen za krivično djela obljube sa djetetom i kojeg je Viši sud u Pančevu, odbijajući da prihvati izvinjavajuću pravnu zabludu na koju se odbrana pozivala, osudio na pet godina zatvora, oslobođen optužbe uz argumentaciju da se on nalazio u izvinjavajućoj pravnoj zabludi.
U obrazloženju presude Apelacioni sud navodi da je imao u vidu činjenice da su okrivljeni i oštećena pripadnici romske nacionalne manjine, te da je okolnosti konkretnog događaja cijenio u sklopu sociološko-kulturoloških osobenosti navedene etničke zajednice u pogledu obrasca bračnih i porodičnih odnosa koji se, između ostalog, odnose na rano stupanje u polne odnose i rano zasnivanje zajednice života“.
U obrazloženju ove presude se dalje navodi:
“Polazeći od navedenog, te imajući u vidu prirodu krivičnog djela i okolnosti pod kojima je djelo izvršeno i sveobuhvatno dejstvo subjektivnih faktora, ovaj sud je našao da okrivljeni, ne samo da nije bio dužan i nije mogao da zna za postojanje pravne norme koja se odnosi na njegovo ponašanje odnosno propise koji određuje zabranu stupanja u polne odnose sa osobama mlađim od 14 godina, već da je okrivljeni imao razloga da vjeruje da je njegovo ponašanje dozvoljeno i čak društveno poželjno, pored ostalog imajući u vidu činjenicu da su njihove porodice podržale njihov odnos koji je u skladu sa običajima romske zajednice“.
Običaji i tradicija stavljeni iznad zakona
Presudom su dakle običaji i tradicija u jednom kontinentalnom pravnom sistemu stavljeni iznad zakona, kao glavnog izvora krivičnog prava, kroz neadekvatnu primjenu instituta pravne zablude. Navedena presuda je izazvala mnogobrojne kritike stručne javnosti, nevladinih organizacija i romske populacije, ali je unatoč tome, izuzetno mnogo eksploatisana u medijima.
Stoga začuđuje činjenica da je javnost Republike Srpske ostala uskraćena za informaciju da je Vrhovni Kasacioni sud Republike Srbije, 30. januara ove godine jednoglasno donio presudu kojom se USVAJA, kao osnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca i UTVRĐUJE da je pravosnažnom presudom Apelacionog suda u Beogradu povrijeđen zakon o krivičnom postupku, u korist okrivljenog AA.
U presudi se ističe da se „osnovano se zahtjevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca ukazuje da iznijete okolnosti u zaključku drugostepenog suda ne opravdavaju primjenu instituta pravne zablude u konkretnom slučaju".
Zaštita se odnosi na SVU djecu
Što se tiče objektivnog kriterijuma u pogledu okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, Vrhovni kasacioni sud najprije ukazuje da obljuba sa djetetom ne predstavlja samo povredu prava, već istovremeno i povredu moralnog poretka, zbog čega po našem zakonodavstvu a i u skladu sa Međunarodnim standardima maloletna lica uživaju posebnu zaštitu u pogledu polnih odnosa, a naročito kada su u pitanju djeca, koja nisu dostigla dovoljan stepen fizičke i psihičke zrelosti.
Ovakva zaštita se odnosi na svu djecu, pa stoga činjenica da je određeno dijete pripadnik zajednice u kojoj su po običaju polni odnosi sa djetetom prihvatljivi, ne može suspendovati pravo u odnosu na običaje.
Iz navedenih razloga ukoliko bi se prihvatio stav da osobenosti ponašanja pojedinih dijelova romske zajednice u pogledu običaja koji se odnose na rano zasnivanje zajednice života i stupanja u polne odnose, predstavljaju okolnost koja bitno utiče na zaključak da okrivljeni nije znao da ovakve radnje predstavljaju krivično djelo, posljedica ovakvog stava bi bila da djeca ovakve društvene grupe ne bi uživala pod istim uslovima krivično pravnu zaštitu kod izvršenja ovih krivičnih djela u odnosu na ostalu djecu u društvu. Samim tim se osobenosti i običaji određenog dijela romske nacionalne manjine, ne mogu u značajnijoj mjeri posmatrati izolovano u odnosu na kompletnu društvenu zajednicu.
U pogledu kriterijuma koji se odnose na okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno ne može se prihvatiti ni stav drugostepenog suda da je zbog hiperkriminalizacije ponašanja u današnjem vremenu neodrživo insistiranje na načelu da nepoznavanje prava nikoga ne opravdava. Ovo posebno kada se radi o krivičnom djelu u konkretnom slučaju, jer inkriminacija preduzimanja seksualnih radnji prema djetetu tj. licu koje nije navršilo 14 godina, uvedena još 1951. godine kao krivično djelo „Obljuba i protivpravni blud sa maloljetnim licem", zbog čega je neprihvatljiv stav Apelacionog suda o uticaju hiperkriminalizacije ponašanja u današnjem društvu i uticaju na odgovornost okrivljenog a u konkretnom slučaju za krivično djelo koje je okrivljenom stavljeno na teret.
Čak i u situaciji da okrivljeni zbog svog sociološko-kulturološkog porekla, nije znao za zabranu polnih odnosa sa djecom, on je zbog svojih napred opisanih ličnih svojstava, prema okolnostima događaja a posebno što su informacije o nedozvoljenosti seksualnih odnosa sa djecom sveprisutne i lako dostupne preko medija i društvenih mreža, koje su okrivljenom i bile dostupne i kojima se i koristio, ukazuju da je okrivljeni bio dužan i mogao je za to da zna.”
Profesorka Marković kaže da je svakom normalnom čovjeku, potpuno neprihvatljiva teza da neko ko živi u dvadeset i prvom vijeku, na području Republike Srpske, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripada, nikada nije čuo da je takvo ponašanje zabranjeno.
"U vezi sa ovom problematikom potrebno je naglasiti da je stav izražen u pomenutoj presudi Apelacionog suda u Beogradu izuzetak, što potvrđuje i presuda prvostepenog suda u konkretnom slučaju, a kasnije i presuda Vrhovnog Kasacionog suda, ali isto tako i niz drugih presuda.
Pomenuću samo presudu Vrhovnog suda Hrvatske kojom je odlučivano po žalbi optuženog na presudu kojom je oglašen krivim zbog izvršenja kaznenog djela „spolnog zlostavljanja i iskorišćavanja djeteta“ iz člana 166. stava 1. u vezi sa članom 158. stav 1. KZRH. Optuženi se na navedenu presudu žalio, navodeći da je bio u zabludi o protivpravnosti sa obrazloženjem „da nije znao da su seksualni odnosi sa osobom mlađom od 15 godina zabranjeni, odnosno da to predstavlja kazneno djelo, jer je romska tradicija da žene vrlo mlade stupaju u spolne odnose koje ponašanje u njegovoj životnoj sredini ne podliježe nikakvoj osudi, već se smatra uobičajenim“.
Vrhovni sud Hrvatske je navedeni žalbeni prigovor odbio kao neosnovan, sa obrazloženjem da se „radi o prohibitivnoj normi koja je izraz široko prihvaćene etike društva i predstavlja elementarni zahtjev koji postoji u svijesti svakog čovjeka pa o zabludi o protivpravnosti ne može biti govora“.
U presudi se dalje navodi da „informacije o potrebi zaštite prava djece od raznih oblika nasilja, a poglavito održavanja spolnih odnošaja s osobama niske životne dobi, svakodnevno su prisutne u medijima, zbog čega je neprihvatljiva tvrdnja o neznanju optuženika, već se naprosto radi o osobnom interesu i njegovoj želji da ustraje kod svojih običaja neovisno o tome što oni u široj zajednici nisu prihvaćeni“.
Primjeri dobre prakse
Presude Vrhovnog suda Hrvatske i Vrhovnog Kasacionog suda Republike Srbije predstavljaju primjere dobre prakse kojom se obezbjeđuje princip jednakosti i ravnopravnosti svih građana jedne države u postupku zaštite njihovih prava i sloboda.
Ukoliko bi se prihvatilo stanovište prema kojem običaji imaju primat u odnosu na zakone, mogli bismo veoma brzo doći u situaciju da nam sudovi donose presude kojima će osloboditi od krivične odgovornosti učinioce nasilja u porodici zbog postojanja neotklonjive pravne zablude pravdane činjenicom da u tom području Republike Srpske postoji stogodišnji običaj da se žene tuku, te da nasilnik nije znao da je takvo ponašanje zabranjeno niti je to mogao znati, jer svi muškarci u selu su tukli svoje žene, kao što je to radio njegov deda i njegov otac, a niko za to nikada nije odgovarao, zaključuje profesorka Marković.
Kompletan tekst prof. dr Ivanke Marković pročitajte na OVOM LINKU.